Jedna od važnih dužnosti svakog muslimana je, da čuva muslimanske
običaje i da ih se uvijek pridržava, a da se kloni i izbjegava svaki
nemuslimanski običaj, koje bilo vrste on bio. Muslimanski običaji su
nekada i vjerski propisi, a nekada su jaka ograda koja čuva vjerske
propise, i neda da se počnu osipati. Naša vjera od nas traži da ne
primamo nikakve običaje koji služe kao obilježje druge vjere.

Alejhisselam
kaže: "Razlikujte se od nevjernika!" U ovome hadisu Alejhisselam od nas
zahtjeva da ne primamo nikakve nemuslimanske običaje koji služe kao
isključivo obilježje nemuslimana, i od nas traži da se razlikujemo od
nemuslimana. To je za zajednicu vrlo važna stvar. To joj čuva cjelinu od
raspadanja i njenu samostalnost. Napustivši to, zajednica se počne
rasipati, a cjelina raspadati. U obrnutom slučaju, držeći se strogo
toga, čuvamo i jačamo svoju zajednicu i cjelinu. Da je ovo vrlo važno,
vidi se iz toga, što i svaka druga zajednica polaže ovome veliku pažnju i
nastoji da se njezini običaji ne samo čuvaju, nego ponekad pokušava
svoje običaje i drugima naturiti, želeći time broj svoje zajednice
uvećati.

Stoga je baš Alejhisselam i nastojao da zapriječi put
uvođenju tuđih običaja i osobina drugih vjera, pa je rekao: "Ko oponaša
neki narod, on pripada njemu!" U ovoj oštroj osudi Alejhisselam kaže, da
onaj, koji bi želio kao članovi neke druge zajednice, da primi njihove
običaje, njihove osobine, on ispada iz islamske zajednice, a pripada
onoj koju oponaša. Kao da samo napuštanje islamskih običaja,
simpatisanje tuđih osobina, znači da u srcu nema pravog čvrstog
islamskog vjerovanja, što je, uistinu, i uzrok da se tuđe osobine
simpatišu. Kao da onaj, koji gazi islamske običaje, a prima tuđe gazi i
islamsku vjeru. Zaista je u ovom hadisu izrečena vrlo oštra osuda za one
koji na ovu stvar ne paze.

Pa kada je ovako stroga osuda
izrečena za onoga, koji prihvaća samo običaje i osobine druge vjerske
zajednice, možete pomisliti, kakva će osuda biti za one, koji prihvaćaju
čisto vjerske stvari druge vjere. Kao npr.: proslavljaju svetkovine
drugih vjera, prisustvuju raznim nemuslimanskim vjerskim ceremonijama
itd. I kod nas se iz našeg džahilijjeta-predislamskog doba, radi našeg
džehaleta-neznanja, ponegdje zadržalo po koje takvo djelo. Npr.
svetkovanje Jurjeva, Aliđuna, i sličnih dana. To se naročito održalo
među neukim seljaštvom, a naročito u onim mjestima, gdje nije bilo
vrijednih i agilnih ljudi-učitelja vjere. Na nekim mjestima seljaci
svetkuju i neke druge dane baš na sličan nacin kao i nemuslimani. Oni
npr. u taj dan na polju ne rade, sijeno ne kupe i slične poslove ne
vrše. Sve ovo, bez i najmanje sumnje, vjerom je strogo zabranjeno.
Ovakve naše džehalete neki danas podupiru, a često puta ih
upotrebljavaju i za dokaze, da i muslimani poštivaju toga i toga svetog
covjeka druge vjere. Takav ima dokaz u protuvjerskom postupku neznalica,
koji ne poznaje ustanovu svoje uzvišene vjere?!

Eto, braćo
vidite koliko nam štete donosi neznanje i nepoznavanje svoje vjere,
koliko nam najtežeg zla pribavljaju glupi postupci neznalica u vjeri!
Islam ne trpi da se u njega uvlaci bilo šta iz druge vjere. Ne trpi da
se obavljaju kakve svetkovine koje nisu islamskog porijekla. Evo šta
stoji u "Sunenu" Ebu Davudovom.

Priča Enes ibn Malik r.a.,
Alejhisselamov drug: "Kada je Alejhisselam došao u Medinu, zatekao je
kod stanovnika Medine dva dana u kojima su se igrali i veselili. Pitao
ih je Alejhisselam o tim danima, a oni mu odgovore da datiraju još iz
džahilijjeta (predislamskog doba). Na to im je Alejhisselam rekao:
"Allah vam ih je zamijenio dvama boljim danima, dvama bajramima: adha i
fitr." Iz ovog hadisa se jasno vidi, da je Alejhisselam nastojao
dokinuti sve svetkovine nemuslimanske, pa makar one bile i narodne
arapske.

Muslimani imaju svoje vjerske svetkovine: petak, bajrame
itd. Njih treba da se drže, a odbace sve drugo. Iz našeg džahilijjeta
postoje među neznalicama i neukim neki tragovi, koji se moraju odbaciti i
suzbiti, jer nam sasvim štete. Takoder, stoji u "Sunenu" Ebu Davudovom:
"Jedan se čovjek za vremena Alejhisselamova zavjetovao da zakolje
nekoliko deva na mjestu zvanom Buvane, pa je došao Alejhisselamu da ga
pita može li to izvršiti. Alejhisselam ga je na prvom mjestu upitao, da
li je tu u predislamsko doba bio kakav kip, a kada mu je odgovorio da
nije, pitao je, da li je tu bila kakva nemuslimanska svetkovina, a kada
mu je i na to odgovorio da nije bila, on reče: "Ispuni svoj zavjet, a
znaj da ne treba ispunjavati onog zavjeta kojim bi covjek zgrješio, a
niti onoga kada se zavjetuje što nije moguce izvršiti!"

U ovom
hadisu Alejhisselam naziva svako oživljavanje uspomene na nemuslimanske
svetkovine grjehom, koji bi bio u stanju oboriti i dužnost ispunjavanja
zavjeta.Oživljavanje uspomene na nemuslimanske svetkovine i učestvovanje
u raznim nemuslimanskim vjerskim proslavama znači udaljavanje od pravog
puta, a približavanje putu onih, na "koje se je Allah rasrdio i zamrzio
ih, i puta onih, koji su u očitu zabludu zapali." Onaj, koji bi to
činio, on bi zaludu u namazu, vec ako ga klanja, ponavljao: Allahu,
uputi nas na pravi put, put onih, koje si Ti obasuo blagodatima, a ne na
put onih, na koje si se rasrdio, niti onih koji su zalutali! Uzalud je
da ti tako od Allaha tražiš, kad sam sebe bacaš u Allahovu srdžbu i
očitu zabludu.

Sam hazreti Omer, koji je kako treba razumjevao
islam i u djelo ga primjenjivao, običavao je reći, kako to preko
pouzdane predaje priča islamski ucenjak Bejhekija: "Klonite se
nemuslimanskih svetkovina!" Hazreti Omer je znao koliko to štete može
nanijeti, pa je to tako kategorički i zabranjivao. Allah dž.š. hvali
dobre muslimane i ističe njihova svojstva, pa o njima kaže: "... i oni,
koji kada neistini ne prisustvuju." Ugledni islamski učenjaci i poznati
komentatori Kur'ana iz prvih doba islama: Ibn Sirin, Mudžahid, Ikrime,
Dahhak, i dr., tumače šta se misli pod neistinom, pa kažu: "To su
nevjerničke svetkovine." Sam je Alejhisselam jedno doba običavao postiti
subotu i nedjelju, a kada bi ga tko upitao rekao bi: "To su dva dana
svetkovine i veselja nemuslimanska, pa ja volim da im se protivim."

Na
temelju svega toga, i na temelju drugih vjerskih dokaza, islamski
učenjaci su zabranili svako prisustvovanje i veličanje nemuslimanskih
svetkovina i sličnih nemuslimanskih vjerskih običaja. O tome su neki
napisali zasebna djela, a neki su toj stvari posvetili po nekoliko
stranica u svojim knjigama.

Tako je Ibnul Hadž u svom
"El-Medhalu" posvetio toj stvari oko četrnaest stranica. Tekijjuddin Ibn
Tejmije još više govori u svom djelu "Iktidaus-Siratil-Mustekim", Ebul
Hasan el- Amidi donosi u svom djelu "Umdetul-hadir ve kifajetul-musafir"
o tome zasebno poglavlje pod naslovom: "Poglavlje o tome da nije
dozvoljeno prisustvovati kršćanskim i židovskim svetkovinama." Takoder,
El-Challal u svom "El-Džami'u" donosi o tome posebno poglavlje pod
naslovom: "Poglavlje o zabrani sudjelovanja muslimana u nemuslimanskim
svetkovinama." Kada bi istakli sve, šta su muslimanski učenjaci o tome
napisali vrlo bi nas daleko odvelo. Samo smo ovo naveli, da se vidi, da
je to kod muslimana svih mezheba, općepoznata stvar koja dalje ne trpi
rasprave ni diskusije.

I onako se ne držimo glavnih vjerskih
propisa. Nema kod nas onog pravog vjerskog bratstva, koje je
ustanovljeno uzvišenim Allahovim rjecima: "Muslimani su samo braća."
Nema da se svojski međusobno pomažemo. Mnogi od nas ne obavljaju ni
propisanog nužnog namaza niti drugih tjelesnih dužnosti. Mnogi se žene
nemuslimankama, a to, iako je u osnovi dozvoljeno, ipak je po nas u
današnjim prilikama štetno. Mnogi odustaju od muslimanskih imena. I kada
još budemo primali nemuslimanske običaje i osobine u djelu i drugim
sličnim stvarima, a zatim i u vjerskim stvarima, to za nas, za našu
zajednicu, ne znači drugo, nego li rasulo i propast. Ta, kada ne bi
takav postupak u nas bio vjerom zabranjen, trebao bi da nas opameti i
osvijesti postupak drugih i nastojanje, koje ne ide samo za održanjem
zajednice, nego i za njenim širenjem i jačanjem.

Možda će se
mnogi izgovarati time, da ovo šteti napretku pojedinaca i ometa njihovo
razvijanje. Ali, po Bogu brate, to je mizeran covjek, koji svoju vjeru
žrtvuje za nešto malo svoga prividnog napretka i jadnog razvijanja.
Inače to je najveća zapreka pravom našem napretku i stvarnom razvijanju,
to nam ometa našu sreću na obadva svijeta, to ne šteti samo tim
pojedincima, nego šteti cijeloj muslimanskoj zajednici. Ovakvi ljudi bi
trebali svojski promotriti uzvišeni sadržaj Allahovih riječi: "Ni
jevreji, ni kršćani neće biti tobom zadovoljni sve dok ne prihvatiš
njihovu vjeru. Reci: 'Allahov put je jedini pravi put!' A ako bi se ti
poveo za željama njihovim, nakon Objave koja ti dolazi, od Allaha te
niko ne bi mogao zaštiti niti odbraniti."

To su vjerski propisi,
koji se odnose na ovu stvar i kojih se bezuvjetno mora držati svatko.
Prema tim vjerskim propisima ne smije ni jedan musliman prisustvovati
nikakvoj proslavi, nikakvoj svetkovini, nikakvoj svećanosti niti bilo
kojem činu koji nosi obilježje nemuslimanske vjere. Potpuno je svejedno
gdje se taj čin, koji ima obilježje druge vjere, obavlja: u običnoj
zgradi, u školi ili bogomolji dotične vjere.

Svoje vjerske
propise može svako, tko želi biti musliman, slobodno vršiti, a da ga
niko u tome ne smeta, jer je pozitivnim pravom naše države, zajamčena
sloboda vjere, a § 108. Ustava islamske vjerske zajednice glasi:
"Pripadnici islama ne mogu se prinuđivati da surađuju ili prisustvuju
kojem činu ili svećanosti, koja nosi obilježje isključivo druge vjere."

Draga
braćo, vas je Allah dž.š. usrećio i naputio vas na pravu vjeru islam,
vjeru prvog covjeka na Zemlji, vjeru svih Allahovih pejgambera i ugodnih
Allahovih robova, vjeru istine i svjetla, vjeru nauke i razuma! Time
budite ponosni i čuvajte nadasve tu svoju uzvišenu vjeru! Njene obicaje
držite svetinjom, ako želite da sebe sačuvate!

Bojte se Allaha
kako treba da Ga se bojite, i umirite jedino kao dobri muslimani!
Sjetite se oporuka velikih Allahovih pejgambera, koje su u Kur'anu a.š.
iznesene u ovim ajetima: "Tko će odustati od vjere Ibrahimove, osim
onoga, koji sebe ludo upropasti! Mi smo njega odabrali na ovom svijetu, a
na drugom će svijetu biti u broju dobrih. Kad mu njegov Gospodar reče:
'Budi odan Meni!', on odgovori: 'Ja sam odan Gospodaru svih svjetova.'
To je vjerovanje Ibrahim oporučio svojim sinovima, a i Jakub je to
učinio. On im reče: 'O moji sinovi, Allah vam je izabrao pravu vjeru, pa
nemojte umrijeti, nego jedino kao muslimani (Allahu odani)!' Jeste li
vi bili prisutni, kad je Jakub bio na samrti i kada reče svojim
sinovima: 'Š ta će te obožavati iza mene?' Oni rekoše: 'Mi ćemo
obožavati tvoga Boga, Boga tvojih otaca Ibrahima, Ismaila i Ishaka, Boga
jedinoga i mi smo Njemu odani (muslimani).'"

To je, braćo, vaša
djedovska vjera, koju su svi Pejgameri širili i iza sebe je kao najveći
emanet svojim sinovima ostavljali. Te se vjere vi morate držati, ako
sebi dobro želite! Tu bi vjeru trebao svako čuvati i prigrliti je, jer
je ona najstarija vjera, vjera prvih ljudi i jedina od Allaha objavljena
vjera!

Allahu, Ti nam daj da budemo vrijedni nosioci ove vjere,
da je sa svega srca ljubimo, da se njome ponosno dičimo, da nam ona bude
najmilija, a i njeni običaji da nam budu slatki i da u njima uživamo.
Naputi nas na pravi put, put onih velikih Pejgambera, kojima si obilje
Svojih blagodati dao! A sačuvaj nas od krivog puta, puta na kome su oni
na koje si se Ti rasrdio i koje si u Svoju nemilost bacio, tako isto i
put onih koji su u ocitu zabludu zapali, i stranputicom krenuli. Amin.