TREĆA GREŠKA

Nedozvoljavanje obavljanja namaza za muslimanom čije je stanje napoznato sve dok se ne sazna njegova akida

AUTOR: Šejh Muhammed ibn Asim el-Makdisi



U proširene greške u tekfiru spada i govor pojedinaca da nije dozvoljeno obavljanje namaza osim za osobom čiju akidu poznaju - ili ga prije toga stavljaju na ispit - pored toga što takva osoba ispoljava obilježja islama i njegove specifičnosti i nije upala u djelo koje ruši islam. (takva osoba se naziva muslimanom nepoznatog stanja - mesturul hal).

Ovi ljudi uslovljavaju da se za osobu za kojom se klanja, zna da je zanijekala taguta i da ga tekfiri, shodno tefsilu (detaljnom pojašnjenju) kod njih. Postavljanje ovog uslova vodi ka proširivanju ovog pravila i njegovoj raznolikosti shodno raznolikosti prohtjeva ohih koji su ga uslovili. Neki od njih, ulemu koja laska i naklanja se tagutu smatraju monasima i svećenicma.
Stoga, po njima, oni su taguti i ko ih otvoreno ne tekfiri tekfire njega i ne klanjaju za njim jer nije učinio kufr u taguta, i zato nije vjernik. Ne uzimaju u obzir što takav (onaj ko ne tekfiri tu ulemu koja je sklona tagutu op.prev.) smatra da su u zabludi, odriče se njihova batila, tekfiri tagute i mrzi ih. Meni se ovo poodavno desilo sa skupinom njih. Nisu se zadovoljili time što su mene protekfirili već su protekfirili sve one koji su za mnom klanjali. Istina, u koju vjerujemo i po kojoj radimo, je: da svako onaj ko ispolji nešto od vanjskih obilježja islama, jeste musliman u dunjalučkim propisima, bez osvrtanja na njegovu unutrašnjost. Dunjalučki propis se ne veže za nečiju unutrašnjost, već se ona prepušta Allahu.

Iza takve osobe se klanja i njemu se klanja dženaza, naziva mu se selam, jede se ono što on zakolje – dakle postupaće se sa njim kao sa sljedbenicima kible (muslimanima), sve dok ne bude ispoljio neko djelo koje ruši islam. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Ko klanja naš namaz, okreće se našoj kibli, i jede ono što mi zakoljemo, taj je musliman." Kurtubi, od Ishaka ibn Rahevejha, prenosi konsenzus po ovom pitanju.

Pod riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''i jede ono što mi zakoljemo'' se cilja da čovjek ne jede osim ono što je zaklano na naš (islamski) način. Stoga ne jede strv koju jedu mušrici a koju je Allah zabranio.

Ovo pojašnjava predaja koju bilježi Buharija merfuan (tj. od Allahova Poslanika): "Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu 'la ilahe illallah'. Kada to kažu i klanjaju naš namaz, okreću se našoj kibli i kolju onako kako mi koljemo, zabranjena nam je njihova krv i imetak, osim ako ona (tj. riječ 'la ilahe illallah') to zahtjeva, a njihov obračun je kod Allaha." Pogledaj kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo klanje uz ostala obilježja islama a nije ga spomenuo zasebno kao dokaz nečijeg islama, zbog toga što u ovom obilježju saučestvuju sa nama neki sljedbenici drugih vjera, poput jevreja, kršćana koji drže do svoje vjere i drugih.

Slučaj klanja je poput slučaja ostalih stvari koje nisu specifične samo za muslimane. U te stvari spada i sadaka, djela dobročinstva, plemenitog ahlaka, naređivanje na dobro i odvraćanje od zla i činjenje dobrih djela. Ove pomente stvari iako kod muslimana spadaju u ogranke imana, nisu specifične samo za njih, već su zajedničke i može ih činiti i musliman i kafir.

Slučaj Hatima et-Taija je opće poznat (tj. njegova darežljivost i gostoprimljivost op.prev). Zatim u hadisu Hakima ibn Hizama stoji da je on upitao Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Šta je sa djelima koje sam kao ibadet činio u džahilijjetu od sadake, oslobođivanja robstva i spajanja rodbinskih veza? Imam li za njih nagradu?" Pa mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Prihvatio si islam na onome što si činio od hajra." Hadis je muttefekun alejhi. Od Aiše radijellahu anha se prenosi da je rekla: "Upitala sam: O Allahov Poslaniče, Ibn Džud’an je u džahilijetu spajao rodbinske veze i hranio miskine, hoće li mu to koristiti?" "Ne, o Aiša" – odgovorio je Poslanik – "On nikada nije rekao: ’Gospodaru moj, oprosti mi moje grijehe na Sudnjem danu.’" Hadis bilježi imam Ahmed 6/63, Muslim i drugi.

Stoga, ove stvari su zajedničke i njihovo činjenje nije dovoljno da bi osobi presudili islamom, ali su pretpostavka da se može raditi o islamu i bivaju sebebom da čovjek provjeri stvar, što ćemo kasnije pojasniti. Što se tiče specifišnosti islama, one se ogledaju u obilježjima i djelima koja su specifična samo za muslimane mimo ostalih vjera. Zato onome ko ih ispolji sudimo islamom, i prema njemu se na dunjaluku postupa kao prema muslimanu - makar skrivao suprotno tome - osim akone učini djelo koje ga izvodi iz vjere.

Komentator "Tahavijine poslanice" (Ibn Ebil ’Izz el-Hanefi, op.prev.) kaže: "Ispravno je da se čovjek smatra muslimanom činjenjem bilo kojeg djela koje spada u specifičnosti islama." U te specifičnosti spada:

1 - Izgovaranje šehadeta. Zbog hadisa: ''Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne kažu 'la ilahe illallah'. Kada to kažu sačuvali su od mene svoje živote i imetke, osim ako ona (tj. riječ 'la ilahe illallah') to zahtjeva, (kao što 'la ilahe illallah' zahtjeva da se ubije oženjeni zinalučar ili onaj ko namjerno i bespravno ubije muslimana itd. op. prev.), a njihov obračun je kod Allaha." Hadis je muttefekun alejhi.

Zatim hadis Usame ibn Zejda u kojem stoji da mu je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Zar si ga ubio nakon što je rekao 'la ilahe illallah'."!? Hadis je, također, muttefekun alejhi.

Ko izgovori dva šehadeta, (misli se da posvjedoči da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i poslanik a ne da dva puta izgovori šehadet, op. prev.), smatraće se muslimanom, njegova krv i imetak su sačuvani i prema njemu će se ophoditi kao prema muslimanu, osim ukoliko ne učini djelo koje ruši islam. To zbog toga što riječi 'la ilahe illallah' imaju svoje uslove i stvari koje ih ruše. Neke od njih su nutarnje prirode i jedino ih Allah zna; a neke su spoljne i utiču na sud islamom u propisima dunjaluka, a to je ono što nas ovdje zanima.

Izgovaranje šehadeta, uz činjenje djela koje ga ruši i poništava, bez napuštanja i odricanja od takvog djela, neće koristiti ništa njegovom vlasniku, pa makar postio, klanjao i tvrdio da je musliman. Šehadet biva dokaz islama u smislu da je on (šehadet) ugovor između roba i njegova Gospodara o pridržavanju propisa šerijata, zadovoljstvu s Njim i pokoravanju Njemu, bez činjenja djela koje ga ruši. Stoga ukoliko osoba ispolji riječi ili djela koja ruše šehadet, nestaje zaštićenosti koju je stekao izgovaranjem šehadeta. Primjer tome je čovjek koji izgovori šehadet a i dalje čini sedždu kipu, ili izgovara šehadet a ne odriče se vjerovanja da je Isa bog. Ili izgovara šehadet a i dalje psuje Allahovu, tebareke ve teala, vjeru, ili pak govori šehadet a nije se okanio propisivanja zakona (oprečnih šerijatu) i suđenja po njima.

Rezime: Šehadet se ubraja u specifičnosti islama i onaj ko ga izgovori se smatra muslimanom, osim ako ne učini djelo koje ga izvodi iz vjere. Pa ako je postao murted činjenjem djela koje ga izvodi iz vjere - mimo poricanja šehadeta - a i dalje izgovara šehadet, to mu neće koristiti sve dok ne ostavi djelo koje ga je izvelo iz vjere i pokaje se od njega.

Kašmiri, u svom djelu "Ikafaru el-mulhidin" (tekfir bezbožnika), na 63. stranici kaže: ''Ko učini kufr negiranjem opće poznate stvari, poput zabrane alkohola, na primjer, mora se odreći takvog ubjeđenja (da bi bio musliman). Jer on u momentu u kojem kaže da alkohol nije zabranjen izgovara šehadet, zato se mora odreći ubjeđenja da alkohol nije zabranjen, kako to jasno preciziraju učenjaci šafijskog mezheba.''

Da bi na kraju rekao: ''Ako bi nakon toga izgovorio šehadet, iz navike, to mu neće koristiti sve dok se ne povrati od onoga što je rekao, (tj. u ovom slučaju da alkohol nije zabranjen, op.prev.), jer u takvom slučaju kufr se ne uzdiže samo izgovaranjem šehadeta."

Na ovo ukazuje i konsenzus ashaba po pitanju Kudame ibn Maz’una, da se od njega i njegovih drugova zatraži pokajanje. Pa ako potvrde zabranu alkohola biće bičevani (jer su pili alkohol smatrajući ga dozvoljenim za one koji vjeruju i koji se Allaha boje op.prev.), u suprotnom postaju nevjernici i biće ubijeni. Ashabi ne bi podigli propis kufra njihovim izgovaranjem šehadeta jer oni nisu prestali izgovarati šehadet. Na ovo, isto tako, ukazuje i ono što ulema spominje da jevrej, koji priznaje tevhid, postaje muslimanom ako izgovori samo drugi dio šehadeta, tj. posvjedoči da je Muhammed Allahov Poslanik. Međutim, izgovaranje prvog dijela šehadeta nije dovoljno da bi postao musliman jer je sebeb njegova kufra negiranje poslanstva Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem. Zato se neće donijeti sud o njegovom islamu sve dok se ne okane i odrekne tog kufra i ne prizna da je Muhammed Allahov Poslanik. Kao dokaz ulema navodi hadis Enesa, da je jedan jevrej rekao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: "Svjedočim da si ti Allahov Poslanik", nakon toga jevrej je preselio, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Klanjajte vašem drugu."

2 - Riječi čovjeka: 'Ja sam musliman', zbog hadisa Furata ibn Hajjana i potvrde Poslanika, salllallahu alejhive selleme, njemu. Isto tako riječi: 'eslemtu' – prihvatio sam islam (pokorio sam se), ili pokorio sam se Allahu, zbog hadisa Mikdada, koji se nalazi kod Buharije i Muslima, u kojem stoji da je rekao: "O Allahov Poslaniče ako sretnem nevjernika i on se protiv mene bori i odsječe mi ruku, zatim se skloni iza drveta i kaže: 'Prihvatam islam', hoću li ga ubiti nakon što je to rekao?" "Nemoj ga ubiti" – odgovorio je Poslanik.

Ibn-Kudame u "Mugniju", 'Knjiga o murtedu', kaže: "Ukoliko čovjek kaže: 'Ja sam mu'min' ili 'musliman', Kadi kaže da se ovim riječima smatra muslimanom. Zatim je spomenuo hadis Imrana ibn Husajna , koji se nalazi kod Muslima, u kojem stoji da su muslimani zarobili čovjeka iz Benu Akila i doveli ga Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa je rekao: "O Muhammede, ja sam musliman." Pa mu je Allahov Poslanik odgovorio: "Da si to rekao kada si imao vlasti nad sobom (tj. prije nego si bio zarobljen, op.prev.) uspio bi apsolutnim uspjehom." I kaže (tj. Ibn-Kudame): "Postoji mogućnost da se ovo odnosi na čovjeka koji je u osnovi nevjernik (kafir el-aslij) ili na onoga koji negira Allahovu jednoću. Što se tiče onoga ko čini kufr negiranjem Poslanika ili knjige (koju je Allah objavio) i slično tome, neće postati musliman tim riječima (ja sam musliman), jer možda vjeruje da je Islam ono na čemu je on. Svi novotari vjeruju da su muslimani, međutim, među njima ima onih koji su nevjernici."

Kažem: Ova opaska je jako važna, jer veliki broj murteda, onih koji propisuju zakone, i njihovi pomagači koji se bore protiv Allahove vjere, tvrde da su muslimani. Ta tvrdnja im ne koristi, jer oni ustrajavaju na sebebu radi kojeg su postali murtedi, ne prestaju to činiti niti se toga odriču. Zato ovdje kažemo kao što smo rekli kada smo govorili o šehadetu: Osnova kod onoga ko to kaže (ja sam musliman ili riječi slične njima op.prev.) jeste islam sve dok ne učini djelo koje ga izvodi iz vjere. Činjenjem djela koje izvodi iz vjere više nije musliman, sve dok ne ostavi to djelo. Zatim, ukoliko povjerljivi čovjek od muslimana posvjedoči da se dotični okanio takvog djela i prihvatio islama to će se prihvatiti. Isto tako ukoliko čovjek koji je u osnovi nevjernik (kafir el-aslij) posvjedoči za sebe da je prihvatio islam to će se prihvatiti. Poput svjedočanstva Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, Nedžašiji da je musliman, onda kada mu je klanjao dženazu, kako stoji u hadisu koji je muttefekun alejhi. Ashabi do tog momenta nisu znali da je on bio musliman, kako to spominje Šejhul-islam, čak su neki rekli: "Zar ćeš klanjati ovom kršćaninu a on je u svojoj zemlji", pa je Uzvišeni objavio:

وَإِنَّ مِنْ أَهْلِ الْكِتَابِ لَمَن يُؤْمِنُ بِاللَّهِ وَمَا أُنزِلَ إِلَيْكُمْ

"A među kitabijama ima onih koji vjeruju u Allaha i ono što se vama objavljuje." (Alu-Imran, 199).

Isto tako, svjedočanstvo Abdullaha ibn Mesuda o islamu Sehla ibn Bejda’, u priči o zarobljenicima Bedra. Hadis bilježi Hakim 3/21, Ahmed 1/383, i ostali. Pogledaj "El-bidaje ven-nihaje" 3/298. Dokaz u ovom hadisu leži u riječima Abdullaha ibn Mesuda , nakon što je Poslanik rekao: ''Neka svako od vas ili otkupi ili ubije svog zarobljenika'', pa je Abdullah ibn Mesud rekao: ''Osim Sehla ibn Bejda’ on se ne smije ubiti jer sam ga čuo da spominje da je musliman."

U "Istiabu" stoji: ''Posvjedočio je (tj. Abdullah ibn Mesud za Sehla, op.prev.) jer ga je vidio u Mekki kako klanja." Na to je Allahov Poslanik rekao: "Osim Sehla ibn Bejda’."

3 - Namaz, odvojeno ili u džematu.

Namaz se ubraja u specifičnosti pripadnika islama i ujedno obuhvata dva šehadeta. U hadisu Enesa, koji je već prethodio, stoji: ''Ko klanja naš namaz, okreće se našoj kibli, i jede ono što mi zakoljemo, taj je musliman''. U drugom hadisu stoji: "Ugovor između nas i njih je namaz, ko ga ostavi postao je nevjernik." Bilježi ga imam Ahmed, Ebu-Davud, Nesai i Tirmizi od Burejde merfuan.

Muslim bilježi od Džabira da je Allahov Poslanik rekao: ''Između čovjeka s jedne, i širka i kufra s druge strane jeste ostavljanje namaza.''

Kurtubi u svom tefsiru kaže: ''Ne postaje se vjernikom osim sa 'la ilahe illallah' mimo ostalih djela, izuzev namaza. Ishak ibn Rahavejh kaže: ’Složili su se (učenjaci) u vezi namaza na nečemu što se mimo njega nisu složili po pitanju ostalih djela, pa kažu: 'Ko je poznat po kufru, zatim ga ljudi vide da klanja, tako da otklanja puno namaza, a ne zna se da je izgovorio šehadet, presudićemo mu imanom.' Ulema ovo nije spomenula kada je u pitanju post ili zekat.’" (tj. ukoliko je osoba poznata kao kafir pa vidimo kako daje zekat ili posti, to neće biti dovoljno da takvu osobu smatramo muslimanom, za razliku od namaza, op.prev.) "Džami’ li ahkamil Kur’an" 8/207.

Ibn-Kudame u "Mugniju" kaže: "Knjiga o imametu, poglavlje: kažu naši drugovi (učenjaci hanbelijskog mezheba): 'Ko obavlja namaz smatrat će se muslimanom, bez obzira nalazio se u islamskoj zemlji ili zemlji protiv koje se ratuje, klanjao sam ili u džematu.'" Zatim je spomenuo hadis Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ugovor između nas i njih je namaz, ko ga ostavi postao je nevjernik." Pa kaže: ''Poslanik je namaz učinio granicom između islama i kufra. Ko klanja ušao je u okrilje islama, jer je namaz ibadet koji je specifičan samo za muslimane. Stoga, njegovo obavljanje ukazuje na islam, poput izgovaranja šehadeta.'' I kaže, isto tako, u "Knjizi o murtedu" poglavlje: ''Kada kafira vidimo da klanja smatraćemo ga muslimanom, bez obzira nalazio se u islamskoj zemlji ili zemlji protiv koje se ratuje, klanjao sam ili u džematu,...'' pa sve do njegovih riječi: ''Jer namaz predstavlja djela koja se razlikuju od djela nevjernika, stoga je specifičan samo za muslimane i neće se osoba smatrati muslimanom sve dok čovjek ne obavlja namaz, koji se razlikuje od namaza nevjernika okretanjem prema kibli, sedždom i ruku'om. U ovoj meseli nema razlike između kafira koji je u osnovi nevjernik i murteda. Jer, ono čime je kafir postje musliman, poput šehadeta, važi i za murteda.'' Završen skraćeni citat.

Kažem: Osim ako uzrok riddeta nije bila neka druga stvar mimo ostavljanja namaza ili njegova negiranja, tj. da je učinio neke od sebeba kufra ali i dalje klanja ne ostavljajući namaz. U tom slučaju ne vraća se islamu samo obavljanjem namaza, već se mora okaniti od djela koje ga je izvelo iz vjere, pokajati se i odreći takvog djela. Zato Ibn-Kudame, nakon što je ovo spomenuo, kaže: ''Osim ako se utvrdi da je učinio riddet nakon namaza ili da sebeb riddeta bude negiranje nekog farza, knjige ili poslanika, i tome slično od novotarija čiji počinioci smatraju sebe muslimanima. U takvom slučaju neće se smatrati muslimanom obavljanjem namaza, jer, on smatra namaz obaveznim i obavlja ga, pored toga što čini kufr.'' Stanje takve osobe je poput stanja današnjih taguta, mušrika i njihovih pomagača koji štite njihove zakone. Među njima ima onih koji klanjaju ali mu njegov namaz ne koristi, tj. neće se smatrati muslimanom niti stiče pravo na zaštićenost (ismet), zbog toga što sebeb njegova kufra nije bio poricanje namaza, pa da ga smatramo muslimanom njegovim obavljanjem, već je sebeb njegova kufra bila druga stvar: prijateljevanje sa tagutom ili pomaganje njegova širka i kafirskih zakona, ili saučestvovanje u njihovom propisivanju i zakletvi na poštivanje istih i njihove zaštite... Takav čini kufr i uz to klanja i sebe smatra muslimanom. Zato je neophodno da se, pored toga što obavlja namaz i ostale stubove islama, pokaje i odrekne kufra kojeg čini, da bi ponovo bio musliman. Slučaj takvog čovjeka nije poput slučaja onoga ko je u osnovi nevjernik, a za koga obavljanje namaza znači da je prihvatio islam i izgovorio šehadet.

Rezime: Kao i kod prethodnih specifičnosti, klanjača nepoznatog stanja smatramo muslimanom sve dok ne vidimo da je počinio neka od gore spomenutih ili drugih djela koja izvode iz islama. Samim obavljanjem namaza će se smatrati muslimanom. Klanjat ćemo iza takve osobe i prema njemu se ophoditi kao prema muslimanu. Islam je u našim očima osnova kod takvog čovjeka, sve dok ne uradi neko od jasnih djela koje izvode iz vjere. Fanatici, pod izgovorom proširenosti kufra u današnjim društvima, smatraju nevjerstvo kao osnovu kod takvog čovjeka, pa makar on ispoljavao obilježja islama i njegove specifičnosti. Ibn-Kudame u "Mugniju" kaže: Poglavlje: ''Ako klanja iza imama u čiji islam sumnja namaz će mu biti ispravan sve dok mu njegov kufr ne bude očit, ono što je očito kod klanjača jeste islam, posebno kada se radi o imamu.'' Skraćeni citat iz poglavlja o imametu.

4 - Ezan i ikamet.

Ezan i ikamet se ubrajaju u specifičnosti islama zbog toga što obuhvataju šehadet, o kojem je bilo riječi. U hadisu Enesa, kojeg bilježi Muslim i drugi stoji: ''Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, bi napadao u zoru, ukoliko bi čuo ezan ne bi napadao, a ukoliko ne, napao bi." I ovdje važi ono što smo već spomenuli, a to je, da se ovo odnosi na situaciju u kojoj sebeb riddeta bude stvar mimo negiranja islama u cjelini i obavljanja namaza, kao što je danas slučaj sa logorima širka i taguta, iz kojih se čuje ezan. To im (učenje ezana) neće koristiti, jer, oni nisu navjernici u osnovi već murtedi, čiji sebeb riddeta nije sustezanje od namaza, ezana i tome slično, gdje murted biva musliman ponovnim činjenjem tih djela od kojih se sustegao. Njihov riddet se ogleda u borbi protiv tevhida i njegovih sljedbenika i pomaganju širka. Većina njih klanja, uči ezan i ikamet i izgovara šehadet ali ustrajava u pomaganju širka i borbi protiv tevhida. Iz tog razloga, njihov povratak islamu ne biva učenjem ezana, jer oni ezan nisu ostavili niti su ga negirali, već biva odricanjem od sebeba širka i klonjenjem istih.

Spomenuli smo priču onih koje je Uzvišeni protekfirio u suri Beraet, (drugo ime sure Tevbe, op.prev.), zbog njihova ismijavanja sa karijama (učačima kur'ana), pored toga što su klanjali, izgovarali šehadet, učili ezan i ikamet, i izašli sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u džihad. Kada su ismijavanjem postali nevjernici, njihova tevba se ogledala u ostavljanju ismijavanja i kajanjem zbog onoga što su učinili a ne ispoljavanjem namaza, ezana i tome slično, jer oni nisu postali nevjernici zbog sustezanja od obavljanja namaza ili zekata. Što se tiče onoga ko ne ispolji nikakvo djelo koje izvodi iz islama, osnova kod takvog ukoliko ispolji učenje ezana ili ikameta jeste ismet (sačuvanost) imetka i krvi, sve dok se ne ispostavi suprotno tome. To je ono što je osnova, a ne nevjerstvo i odbacivanje ove osnove koju je postavio Allahov Poslanik,sallallahu alejhi ve sellem.

5 - Hadždž.

Hadždž je obilježje islama i njegova očita i poznata specifičnost. Ne uzima se u obzir ono što Ibn-Kudame spominje u "Mugniju" da su mušrici obavljali hadž za vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Na osnovu toga Ibn-Kudame spominje da se kafir neće smatrati muslimanom obavljanjem hadždža. Ovo se ne može uzeti u obzir, zbog toga što su mušrici, koji su smatrali da su na vjeri Ibrahima , za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, saučestvovali sa muslimanima u obavljanju hadža, sve dok nije objavljena sura Beraet, u kojoj Uzvišeni kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُوا إِنَّمَا الْمُشْرِكُونَ نَجَسٌ فَلَا يَقْرَبُوا الْمَسْجِدَ الْحَرَامَ بَعْدَ عَامِهِمْ هَٰذَا

"O vjernici, mnnogobošci su sama pogan (nedžes) i neka više ne dolaze na hadž Mesdžidi-Haramu poslije ovogodišnjeg hadža.'' (Et-Tevba, 28).

I kaže Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Nakon ove godine mušrik ne može obavljati hadždž.'' Nakon toga, pa sve do dan danas, situacija je takva da ne obavlja hadždž osim onaj ko tvrdi da je musliman,(time je hadždž postao od specifičnosti muslimana), osim ukoliko takav ne čini djelo koje ga izvodi iz vjere, kao što je slučaj sa tagutima i njihovim pomagačima i njima sličnim murtedima, kojima Saudija koja danas nadzire hadždž, dozvoljava da obave hadždž i uđu u Mesdžidul-Haram. Takvima hadždž, namaz i šehadet ne koristi u donošenju propisa njihova islama. Niti je to prepreka za njihov tekfir, jer je njihov kufr mimo ovih poglavlja i temelja. Zato se neće smatrati muslimanima sve dok se ne odreknu svoga širka, zakona i propisvanja istih (koji su oprečni šerijatu). Većina njih izgovara šehadet, klanja i obavlja hadždž, ali čine stvari koje ih izvode iz vjere. To je zbog toga što kod njih šehadet ne znači odricanje od velikog širka i kufr u taguta. Zato, da bi ponovo bili muslimani, nije dovoljno da samo izgovore šehadet, već je neophodno da zaniječu svoje zakone i da Allaha Jedinog i Svemoćnog iskreno obožavaju. Kao što stoji u hadisu kojeg bilježi Muslim od Ebu Malika el-Ešdžeija a on od svog oca da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ko kaže 'la ilahe illallah' i zaniječe ono što se obožava mimo Allaha, krv i imetak mu je sačuvan, a njegov obračun je kod Allaha.'' Pored toga što riječ tevhida obuhvata kufr u ono što se obožava mimo Allaha - što predstavlja rukn negacije u šehadetu - Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je ipak to zasebno potvrdio i zasebno spomenuo da bi ukazao, da onome, ko ove riječi izgovara, a i dalje je ustrajan u obožavanju drugog mimo Allaha, ne odriče se širka niti niječe taguta, to neće koristiti niti sačuvati njegovu krv i imetak. Ono što želim da kažem jeste, da mi smatramo muslimanom onoga ko obavlja hadždž, što je slučaj i sa ostalim specifičnostima islama. Prema takvom se ophodimo kao prema muslimanu, sve dok ne učini djelo koje ga izvodi iz vjere. Hadžiju, muhrima (koji je u ihramu) ne smatramo osobom čije je stanje nepoznato niti zastajemo po pitanju donošenja suda o njegovom islamu. U našim očima on je musliman i prema njemu se ophodimo shodno onome što je ispoljio od islama, kao što je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio sa muhrimom kojeg je ubila njegova kamila. Poslanik je sa njim postupio onako kako se postupa sa muslimanom i naredio da se ogasuli, ukefini u odjeći u kojoj je preselio, da se ne miriše i da mu se glava ne prekriva. Isto tako, u propisima dunjaluka, postupamo i sa milionima hadžija i muhrima koje vidimo na Mini, Muzdelifi, Arefatu i ostalim mjestima. Kod nas je osnova da su oni muslimani, sudimo im shodno onome što su ispoljili i prema njima postupamo kao prema muslimanima - makar to fanaticima bilo mrsko - osim ako kod nekog od njih ne vidimo jasan kufr.... Allahu moj ti budi svjedok. Shodno ovome, što smo spomenuli, smatramo dozvoljenim obavljanje namaza za muslimanom nepoznata stanja, a to je ona osoba kojoj se sudi islamom u propisima dunjaluka zbog toga što je ispoljio neku od specifičnosti islama i nije učinio djelo koje ga izvodi iz vjere. Ne smatramo neispravnim namaz obavljen za takvom osobom, niti uslovljavamo spoznaju suštine njegove akide koju nosi u sebi.

Šejhul-islam Ibn-Tejmije kaže: ''Dozvoljeno je obavljanje namaza iza svake osobe nepoznata stanja (mesturul hal). Na tome se slažu sva četvorica imama a i ostali muslimanski imami. Ko kaže: ’Ne klanjam džumu niti namaz u džematu osim za osobom čiju akidu znam’, takav je novotar, oprečan je ashabima, tabi'inima, četvorici imama i ostalim muslimanskim imamima. A Allah najbolje zna.'' "Medžmu’atul fetava" 4/331. I kaže, 23/199: ''Po konsenzusu četvorice imama, i ostalih muslimanskih imama, dozvoljeno je čovjeku da klanja džumu, pet dnevnih namaza i ostale namaze iza osobe o kojoj ne zna da čini novotariju ili fisk, i nije uslov da klanjač zna akidu njegova imama, niti da ga ispituje i pita: ’Kakva je tvoja akida’, već će klanjati iza osobe čije je stanje nepoznato.'' I kaže, isto tako, 3/175-176: ''Namaz iza osobe nepoznata stanja je dozvoljen po konsenzusu islamskih učenjaka. Ko kaže da je namaz neispravan ili zabranjen osim iza osobe čije je stanje poznato, taj je oprečan konsenzusu ehli-sunneta vel džema'ata.'' Neki od fanatika kao dokaz koriste nastojanje imama Ahmeda, u vremenu kada su se proširile džehmije, da namaz klanja iza osobe koju zna. Mi ne negiramo dozvoljenost takvog postupka, tj. da musliman nastoji da namaz obavlja iza hairli čovjeka. Niti negiramo dozvolu napuštanja novotara da bi ga time ukorili i negirali njegov bid’at. Ali, negiramo onome ko zabrani obavljanje namaza i obavezuje njegovo ponavljanje ukoliko osoba klanja za imamom koji svojom novotarijom nije izašao iz vjere. O ponavljanju namaza iza osobe čije stanje nije poznato, pod izgovorom proširenosti novotarija, kufra i riddeta, nema govora. Još gore od toga je mišljenje da se takva osoba ne smatra muslimanom a namaz obavljen za njim neispravan, pored toga što nije ispoljio nijedno djelo koje ga izvodi iz vjere. Dakle, osnova je dozvoljenost obavljanja namaza za čovjekom čije je stanje nepoznato, a koji je u osnovi musliman, sve dok ne ispolji djelo koje ga izvodi iz vjere. Kada ispolji djelo koje ga izvodi iz vjere više se ne smatra osobom nepoznata stanja. Ukoliko se nađemo u situaciji da trebamo klanjati za osobom nepoznata stanja klanjaćemo bez ikakve nelagodnosti. Međutim, to nas ne sprečava da u normalnim uslovima nastojimo obavljati namaz za hairli osobama i sljedbenicima sunneta, posebno kada je riječ o džumi, da se ne bi iznenadili i čuli na hutbi ono što nas ne raduje.

Postupak imama Ahmeda ukazuje na poželjnost, (istihbab), a ne na obavezu, kao što kaže Šejhul-islam: ''Muslimani nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, do dan danas klanjaju za osobom nepoznata stanja... Kada su se proširile novotarije neki ljudi su voljeli da namaz obavljaju samo za osobama koje poznaju. To su smatrali poželjnom stvari, kao što se prenosi od imama Ahmeda koji je tako odgovorio osobi koja ga je pitala. Međutim, Ahmed nije rekao: ’Nije dozvoljen namaz osim iza osobe čije stanje poznajem.’'' "Medžmu’atul fetava" 3/280.

Što se tiče namaza iza osoba koje čine novotarije koje izvode iz vjere, razilaženje - oko dozvoljenosti obavljanja namaza za njima i obeveze naklanjavanja namaza obavljenog za njima - proističe iz razilaženja oko njihovog tekfira.

Šejhul-islam kaže: ''Što se tiče namaza za osobom koja čini novotariju koja ga izvodi iz vjere tu se ulema razilazi oko klanjanja džume za takvom osobom. Oni koji takvu osobu tekfire kažu: ’Obaveza je obnoviti namaz, jer je on obavljen za nevjernikom.’ Ova mesela se veže za tekfir novotara (koji čine novotarije koje izvode iz vjere a ne novotarije koje nisu kufr, op.prev.), a ljudi se u ovoj meseli puno razilaze. Od imama Malika se prenose dva rivajeta. Imam Šafija ima dva govora. Od imama Ahmeda se isto tako prenose dva rivajeta. A isti je slučaj i kod apologetičara koji od Eš’arija spominju dva mišljenja. Mišljenje većine učenjaka jeste da u meseli ima tefsila (detaljnog pojašnjenja). Činjenica je da govor može biti kufr, pa općenito tekfirimo njegova počinioca tako što kažemo:''Ko kaže to i to taj je kafir.'' Međutim, nad određenom osobom, koja je to izgovorila, se ne spušta propis kufra, sve dok se nad njim ne uspostavi dokaz nakon kojeg dotični biva nevjernikom.'' "Medžmu’atul fetava" 23/195.

Što se tiče onoga ko ispolji neke od jasnih uzroka kufra ili neki od očitih vidova riddeta, poput poziva u saučestvovanju zakonodavne vlasti, ili na primjer ispolji svoju podršku i pomoć laičkim zakonima, ili saučestvuje u njihovom propisivanju i sudu po njima, ili ih hvali, ili se zaklinje na njihovo poštivanje i prijateljevanje sa tagutima koji su ih postavili, takvome nema kerameta i iza njega se neće klanjati jer se ne svrstava u muvehhide već u mušrike i murtede.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je muslimanima naredio da klanjaju onako kako njega vide da klanja i da im imam bude od njih. Kao što stoji u hadisu kojeg bilježi Buharija od Malika ibn Huvejrisa da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao njemu i onima koji su bili sa njim: ''Vratite se vašim familijama, boravite sa njima i poučite ih..., klanjajte onako kako ste mene vidjeli da klanjam. Kada nastupi vrijeme namaza neka ’neko od vas’ prouči ezan i neka vam imam bude najstariji ’od vas’." Zamjenica ’vas’ se vraća na muslimane a ne na druge.

Muslim bilježi od Ebu-Seida da je rekao: ''Rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ’Ako budu trojica neka im imam bude jedan od njih...’'' Hadis bilježe, isto tako, imam Ahmed i Nesai. Nevjernik nije jedan od nas, zato muslimanu nije dozvoljeno da dozvoli nevjerniku da ga predvodi u namazu. Uzvišeni kaže:

وَلَن يَجْعَلَ اللَّهُ لِلْكَافِرِينَ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ سَبِيلًا [٤:١٤١

"A Allah neće nevjernicima učiniti put ka vjernicima" (En-Nisa', 141).

I U hadisu kojeg bilježi Buharija ta’likan stoji: ''Islam nadvladava (uzdiže se) a ne može biti nadvladan.'' Onaj ko klanja iza osobe koja je ispoljila kufr ili riddet ili poziva njima i lijepim ih prikazuje, taj nije klanjao onako kako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao i kako je naredio da se klanja. Naprotiv, takav je uveo u vjeru ono što nije od nje, a u dva sahiha se od majke pravovjernih, Aiše, radijellahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Ko u našu vjeru uvede ono što nije od nje to mu se odbacuje''.

Poznato je da je osnova u ibadetima zabrana (tj. nije dozvoljeno činiti određeni ibadet osim sa dokazom, op.prev.) sve dok ne dođe dokaz koji to dozvoljava. To zbog toga što su ibadeti takozvana djela et-tevkifijje (tj. zasnivaju se samo na šerijatskim tekstovima a ne mišljenjima ljudi, op.prev.).

Isto tako, ibadet se ne prima osim ako je učinjen iskreno u ime Allaha tebareke ve teala, i ako je ispravan tj. učinjen shodno sunnetu Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Ibn-Kudame u "Mugniju" kaže: ''Poglavlje o imametu, mesela: ’Ako čovjek klanja za mušrikom...’, u cjelini namaz za kafirom nije ispravan u svakom slučaju. Bez obzira saznao za njegov kufr nakon namaza ili prije toga. Onaj ko klanja za takvom osobom dužan je obnoviti namaz. To je mišljenje Šafije i škole mišljenja. Ebu-Sevr i Muzeni kažu: ’Neće ponoviti namaz ukoliko je to učinio iz neznanja (tj. nije znao za njegov kufr op.prev.), zbog toga što je klanjao za osobom čije stanje ne zna, tako da ova mesela naliči meseli klanjanja za osobom koja nema abdesta.’ Kažem (Ibn-Kudame): Nama je dokaz to, što klanjanjem namaza za osobom koja je kafir čovjek obavlja namaz za osobom koja nije kvalifikovana da ga obavi, kao kada bi klanjao za luđakom." Završen citat.

Ukoliko se radi o imamu koji ponekad ispoljava kufr a ponekad se odriče od njega, ili čini neke od sebebe kufra a zatim se pokaje, poput onih koje je spomenuo Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada kaže: ''Požurite sa djelima prije iskušenja poput komada mrkle noći. Kada čovjek osvane kao vjernik a zanoći kao navjernik, i zanoći kao vjernik a osvane kao nevjernik, prodavajući svoju vjeru za dunjalučku korist.'' Za takvim imamom se neće klanjati sve dok ne saznamo njegov islam, odricanje od širka i kolonjenje istog.

Kaže Ibn-Kudame: ''Ako je imam od onih koji čas primaju islam čas čine riddet, neće se klanjati iza njega sve dok ne saznamo na čemu je.''

Ovo je ono na što smo htjeli upozoriti vezano za ovu temu. A mi smo na ovu temu napisali detaljniju poslanicu pod nazivom: ''Mesdžidi dirara i propis namaza iza onih koji prijateljuju sa tagutima i njihovim zamjenicima" ("Mesadžidu ed-dirar ve hukmus-salati halfe evlijai et-taguti ve nuvvabihi").

IZVOR: Selasinija