SUFIZAM, SUFIJSKI REDOVI l UTJECAJ

Sufizam




Definicija:



Tesavvuf je vjerski pokret (!Jaraka dlniyya) koji se u trećem stoljeću po Hidžri proširio po islamskom svijetu. Tesavvuf su
u početku, kao lični nazor, širili pojedinci koji su pozivali na isposništvo i naglašenu pobožnost, kao svoj odgovor na sve jači val
prepuštanja uživanju i raskošnom životu.



Ove tendencije su u svom kasnijem razvoju prerasle u posebne redove poznate pod zajedničkim imenom "sufizam" (8$-$0fiyya).
Sufije posvećuju posebnu pažnju odgoju i uzdizanju duše u svojoj želji da dođu do spoznaje Uzvišenog Allaha putem otkrovenja (al-kašiJ* i intuicije (al-mušahada), a ne putem vjerom propisanih sredstava.



Zato su se na svome putu priklonili nekim drugim učenjima i u svoje učenje unijeli pojedine elemente filozofije ( al-falsafa)* i
idolopoklonstva (al-wataniyya)*, posebno onih sa indijskim, perzijskim i grčkim predznakom.
Da se uočiti da između pojmova skromnosti ( az-zuhd) i tesavvufa ( at-ta$awwufj postoji nekoliko suštinskih razlika.
Najvažnija je ta što su skromnost i pobožnost vjerom naređeni, za razliku od tesavvufa koji predstavlja skretanje sa Pravoga puta koji su trasirali sljedbenici sunneta i džema'ta (ah/ as-sunna wa al-gama'a).




Nastanak i najznačajnije ličnosti:


U prva dva stoljeća Islama, počevši od perioda Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih nasljednika, prve četverice pravednih vladara ( al-!Julafii' ar-rašidin), pa sve do el-Hasan el-Basrijeve smrti, nije se znalo ni za kakav sufizam, kako po imenu, tako ni po obilježju i ponašanju. Naprotiv, za sve se koristilo, ili zajedničko ime kao što su izrazi muslimani" ili "vjernici", ili neke bliže odrednice kao što su: "ashab", "učesnik Bitke na Bedru", "oni koji su dali zakletvu na vjernost" ( a$!Jab al bay'a), "tabi'ini" itd.



U ovome periodu nije bilo nikakva pretjerivanja ( al-guluwW)* ni u praktičkoobredovnom ni u akaidsko-teoretskom smislu. Izuzetak, u tom smislu, predstavljaju slučajevi sklonosti rijetkih pojedinaca ka pretjeranom samoodricanju, što je Allahov
Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u više prilika zabranio. Jedan takav slučaj zbio se sa grupom koja ga je pitala nešto o njegovu ibadetu i kojoj je odgovorio: "Ali, ja i postim i jedem, noću i klanjam i spavam, ženim se ženama i jedem meso. Onaj kome
se ne sviđa moja praksa (sunna) nije moj."





Drugom prilikom, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je - kakopripovijeda Aiša, r.a. - Havli bint Nuvejt koja je oko sebe stezala konopac da ne bi prespala noćni namaz, rekao: "Trudite se onoliko koliko ste u stanju podnijeti! Allahu neće dodijati dok vama ne dodije. Allahu je najdraže ono djelo u kojem se ustrajno, makar bilo i neznatno."



Takva praksa nastavljena je i u doba ashaba, tabi'ina i tabi'tabi'ina. Svi su oni slijedili spomenuti način (al-manhaff) istovremenog posvećivanja s jedne strane znanju, radu, ibadetu i trudu oko sebe i svoje čeljadi, a s druge strane ibadetu, borbi na Allahovom putu ( al-gihad)* i suprotstavljanju novotarijama u vjeri i svakojakim hirovima. Tako se npr. Ibn Mes'iid, r.a., suprotstavio i ukinuo novotariju (al-bid'a) izvođenja zajedničkog zikra u džamiji. Drugom prilikom suprotstavio se pristalicama Mu'addud b. Jezida el-'Idžlija i odvratio ih da to više ne čine, kada je čuo da su ovi, negdje u planini, sebi odabrali posebno mjesto za izvođenje ibadeta.

Pojava pohožnjaka

U drugom stoljeću po Hidžri, u vrijeme tabi'ina i još ponekog živog ashaba, pojavila se jedna grupa pobožnjaka koji su se,
zagovarajući izolaciju i nemiješanje sa svijetom, toliko bili posvetili ibadetu kao niko prije njih.
Povod za takvo nešto bila je pojava unutrašnjih nereda i sukoba pa i prolijevanja nevine krvi.
Zato je ova grupa, u želji da sebe i svoju vjeru sačuva od titne koja je vladala u društvu, počela se osamljivati i povlačiti od svijeta.
Ovome, svakako, treba dodati još jedan važan faktor, a to je otvaranje vrata dunjaluka pred očima muslimana, naročito poslije osvajanja ogromnih prostora i upuštanja nekih muslimanskih slojeva u raskošan i raskalašen život.
To je izazvalo ovakvu reakciju pojedinih pobožnjaka-isposnika, naročito u Basri i Kufi, gdje je prvo i došlo do skretanja s prvobitno g kursa ( al-manhagy) ponašanja.
Tako se u Kuti pojavila jedna grupa građana koja se povukla od svijeta, izražavajući na taj način žestoko kajanje poslije pogibije el-Husejna b. 'Alija, r.a., nazivajući sami sebe pokajnicima (attawwabln) i plačljivcima (al-bakka'In).
Isto tako, u to doba se pojavio i jedan sloj pobožnjaka sa naglašenom predanošću ibadetu i izbjegavanju bilo kakvoga svoga
učešća u tokovima događaja što su · se odvijali u državi, iako se za njih pouzdano znalo da su se, kao učeni, čestiti i vjeri odani
ljudi, još odranije, bilo kao učenici ili učitelji, bili posvetili izučavanju Kur'ana i sunneta, te iznosili istinu i suprotstavljali se zametačima kavge i nereda.
Kod njih su se, pored sve izraženijeg straha od Uzvišenog Allaha, sve češće počele primjećivati i neke druge pojave kao što su zanos i padanje u nesvijest prilikom učenja ili slušanja Kur'ana, što je od nekih ashaba i uglednih tabi'ina poput: Esme, Ebti Bekrove kćerke, 'Abdullaha b. ez-Zubejra, Muhammeda b. Sirina i drugih, naišlo na osudu. Zbog njih, u to doba, su se proširili nadimci "pobožnjaci" (a~- 'ubbad), "askete" (az-zuhhad) i "učači" (al-qurra).
Među njima, najpoznatiji su bili:
'Amir b. 'Abdullah b. ez-Zubejr, Safvan b.
Sul ej m, Talk ibn Habib el-' Anezi, 'Ata esSulemi, el-Esved b. Jezid b. Kajs, Davud etTa'i i neki od najbližih prijatelja el-Hasana el Basrija.

Početak skretanja



Svako skretanje obično počinje polahko i neprimijetno, a onda se tokom vremena povećava dok ne poprimi velike razmjere.
Pojava isposništva (az-.zuhd) koji se u drugom stoljeću po Hidžri, počeo razvijati u Kuti i Basri kod pojedinih velikih asketa
( az-zuhhad), poput: Ibrahima b. Edhema, Malika b. Dinara, Bišra el-Rafija, Rabije el' Adevije i 'Abdulvahida b. Zejda prerastao
je u značenje kakvo ranije askete (azzuhhad as-sabiqon) nisu poznavale.


Ono je, naime, sada značilo: mučenje duše izostavljanjem jela, zabranu uzimanja mesa, putovanje kroz pustinju i zabačene
krajeve, neženjenje ili neudavanje itd...


U tom smislu, Malik b. Dinar kaže: "čovjek ne može postići stupanj istinski iskrenog vjernika (manzila a$-$iddiqln) sve dok
svoju ženu ne ostavi da bude kao udovica i dok se zajedno sa psima ne nađe na smeću."

Za ovu svoju tvrdnju on ne navodi nikakav dokaz niti od nekog prethodnog autoriteta, niti teksta Kur'ana, niti Sunneta.

Međutim, ovdje je važno upozoriti na to da su ovim isposnicima pripisane proizvoljne izjave i eokuđeni pokreti tijela za što, kako
navodi Sejhu-1-Islam Ibn Tejmijja, nema nikakva valjana dokaza da one, zaista, potječu od njih.

U Kuti su Mu'addud b. Jezid el'Idžli i njegove pristalice počeli sebe nagoniti na nespavanje i što duže klanjanje dok njegovim putem nisu krenule i neke druge askete iz Kufe koje su se, po ugledu na njega, počele povlačiti u planine radi posvećivanja ibadetu, iako im je to Ibn Mes'ud još odranije bio osporio.



Od nekih od njih, kao što je Rabia el' Adevija izrečene su izjave o Božanskoj ljubavi, u kojima se govori o ljubavi između roba i njegova Gospodara, usljed kojih je došlo do pogrešnog shvaćanja ibadeta, po kojima se on ne čini ni radi želje za
Džennetom, niti zbog straha od Džehennema, što je u suprotnosti sa riječima
Uzvišenog u kojima se kaže: . .. i mo/lli su Nam se u nadi i u strahu." (Al-Anbiyli, 90.)

Razvoj sufizma u tom periodu, Šejhu-1-Islam Ibn Tejmijja ukratko opisuje sljedećim riječima: "Pri kraju perioda tabi'ina pojavile su se tri stvari: slobodno mišljenje ( ar-ra )1, apologetika (al-ka/am) i tesavvuf ( at-fa$awwuf).


Pristalice slobodnog mišljenja bile su u Kufi, a pristalice apologetike i tesavvufa u Basri. Tamo su poslije el-Hasana i Ibn S irina, došli 'Amr b. 'Ubejd i Vasil b. 'Ata', a poslije njih i Ahmed b. 'Ali el-Hudžejmi (umro 200 /815.), učenik 'Abdulvahida b. Zejda koji je, opet, bio učenik el-Hasana el-Basrija.



On se upustio u ilmulkelamsku raspravu o sudbini (ka/am fi al-qadar)* i sagradio malu kućicu za sufije.


To je, mimo džamije u Basri, bila prva kuća sagrađena za učenje i slušanje zikra.


Tako su se predali slušanju i glasu (aludirajući time na pjesmu).

Stanovnici Medine bili su od ovih dosljedniji i u riječima i u djelima, doksu stanovnici Šama, uglavnom, bili mudžahidi."

Od tada se tesavvuf počeo razvijati u nekoliko faza, od kojih su najvažnije:

Nastanak i pojava

Izrazi tesavvuf i sufizam po prvi su se put pojavili u Kufi što je i razumljivo zbog njene bliskosti Perziji, utjecaja grčke filozofije
(at-ta 'attur bi al-ta/sata af-ytlnaniyya) nakon perioda prevođenja - i ponašanja kršćanskih monaha (ruhban ah/ al-kitab).

Islamski učenjaci i historičari se ne slažu oko toga ko je prvi nazvan imenom sufija.

O tome postoje sljedeća tri mišljenja:

1. Šejhu-1-Islam Ibn Tejmijja i njegovi istomišljenici smatraju da je prvi" ko se prozvao sufijom bio Ebu Hašim el-Kufi (umro 1501767. ili 1621779.) u Šamu gdje se bio preselio. Bio je savremenik Sufjana es-Sevrija koji je za njega rekao: "Da nije bilo Ebu Hašima, ne bi se znalo šta su finese licemjerstva." Također je bio savremenik Džafera esSadika. Spada među prve ši'ije. Ši'ije ga nazivaju "Izumiteljem sufizma"

2. Neki historičari spominju da je 'Abduk - tj. 'Abdulkerim ili Muhammed bio prvi koji se zvao sufijom. El-Haris el-Muhasibi za njega kaže da je pripadao jednoj proši'ijskoj grupi iz Kufe koja je sebe nazivala nadimkom "Sufije" , dok el-Malti u svome djelu at-Tanblh wa ar-radd 'ala ahi al-ahwa' wa al-hida' navodi da je 'Abduk bio kolovođa jedne grupe otpadnika (azzanadiqa) koji su tvrdili da je cio ovaj svijet zabranjen (!Jaram) i da od njega nikome nije dozvoljeno (!Jala/) više od dnevne opskrbe, jer tako, smatraju imami Pravoga puta. Osim toga, oni su tvrdili da ovaj svijet ( ad-dunyif) može dozvoliti samo pravedni vladar i da je u suprotnom zabranjen isto kao što je zabranjeno i kontaktirati sa ljudima.

3. Za razliku od njih, Ibn Nedim usvom Fihristu kaže da je Dža'bir b. Hajjan, učenik Dža'fera as-Sadika (umro 208/823. godine) bio prvi koji se zvao imenom sufi ja. Njega ši'ije smatraju jednim od svojih velikana. Također ga i filozofi pripisuju ši'ijama.




Učenjaci se, također, ne slažu oko toga iz koga korijena je izvedena riječ tesavvuf.


O tome postoji nekoliko mišljenja:

l. Šejhu-1-Islam Ibn Tejmijja, Ibn Haldun i više drugih učenjaka smatra da je riječ tesavvuf, najvjerovatnije, izvedena iz riječi "vuna", jer su grubu suknenu odjeću nosili i monasi-isposnici pod čijim su utjecajem bile prve sufije. Prema torne, ovo mišljenje isključuje sve druge dokaze i izvedenice na osnovu pravila arapskog jezika, uključujući i pokušaj dokazivanja samih sufija da je njihov naziv izveden iz izraza "ahl es suffa" koji se koristilo za jednu grupu siromašnih drugova Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao i njihove pokušaje dokazivanja da potječu od 'Ali b . Ebu Taliba, el-Hasana el-Basrija ili Sufjana es-Sevrija, r.a. Ni za jednu od ovih njihovih tvrdnji nema valjana dokaza.

2. Za razliku od njih, Ebu er-Rejhan elBiruni (umro 440/1048.) i u novije vrijeme Von Hammer, kao i neki drugi učenjaci smatraju da je izraz "sufizam" izveden iz grčke riječi "Soph" koja znači "mudrost". Kao dokaz, zastupnici ovoga mišljenja navode činjenicu da je izraz as-sulifiyya bio raširen u Bagdadu i okolici, gdje je u drugom stoljeću po Hidžri vladala živa prevodilačka aktivnost, za razliku od južnih i zapadnih krajeva tadašnjeg islamskog svijeta, gdje je ovaj izraz bio potpuno nepoznat.

Osim toga, oni pored vremenske i prostorne bliskosti, nalaze i sličnost između osnovnih učenja sufizma i grčke filozofije, jer je i u
grčkoj filozofiji i u sufizmu prisutno učenje o panteizmu · ( wafJda al-wugud), utjelovljenju ( al-lJulill), iluminizmu ( al-išraq) i emanaciji ( al-fayf/).
Dokaze za svoju tvrdnju oni nalaze i u izjavama nekih od vodećih predstavnika sufizma, kao što je es-Suhraverdi koji je
(pogubljen pod optužbom za herezu) izjavio: "što se tiče svjetla koje je u bliskoj prošlosti najviše obasjavalo behaviorizam (as-suliik) , bilo je to učenje (doslovno "kvasac"/lJamlra) pitagorista koje je prvo prihvatio moj brat Ahmim- tj. Zunnon iz Egipta- a potom od njega i Sejarsetri- tj. Sehl et-Tesetturi."
Bezsumnje, u sufizam su preko njih ušli i neki drugi izrazi prevedeni sa grčkog, kao što su: filozofija ( al-falsafa)*, muzika
( al musliqa), muzičar ( al-mlislqar), sofizam ( as-safsata)* i materija ( al-hayyo/.

Vijesnici sufizma

U trećem i četvrtom stoljeću po Hidžri došlo je do pojave sljedeće tri vrste (tabaqat) sufija:

Prva vrsta ( at-tabaqa al-Old) predstavlja struju poznatu po svom prakticiranju istinskog isposništva, koje je graničilo sa
halucinacijama (al-wiswas), zatim po odricanju od ovosvjetskih blagodati (addunyif) i odstupanju od onakvog načina
ponašanja i obavljanja ibadeta kakav je bio, ne samo u doba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovih drugova, nego i u doba prethodne. generacije pobožnih i čestitih ljudi, s tim što je većina i dalje ostala na kursu ispravnog vjerovanja ( al-istiqama 'ala al- 'aqidil), čestog obraćanja Allahu sa dovom, dosljednog pridržavanja Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta i
ugledanja na ranije generacije, mada su odnekih pojedinaca, poput el-Džunejda, zabilježene izjave koje su ~lamski učenjaci
ubrojali u nesvjesne postupke (aš-šatahat) napravljene u ekstazi.

U najistaknutije predstavnike ove struje spadaju:
El-Džunejd, Eb11 el-Kasim el-Harraz (umro 298/911.) koga sufije nazivaju još i nadimkom "Starješina zajednice" (Sayyid
at-ta'ifa). Ubraja se u ključne ličnosti na čije se riječi i mišljenje - posebno kada se radi o islamskom mono te izmu ( at-tawlJid), spoznaji (al-ma 'nfa) i ljubavi ( al-ma!Jabba) - sufije najviše pozivaju. Bio je pod snažnim utjecajem mišljenja Zunnfma en-Nnbija
koja je poslije nje&a sakupio, sredio i širio njegov učenik eš-Sebli, ali se nije slagao sa Zunnunovim, el-Halladžovim i elBistamijinim shvaćanjem gubljenja (al-fana). Naprotiv, osuđivao je nekontrolirane izraze u ekstazi ( aš-šata!Jat) i više je cijenio prisebnost (8§-~a/:JW)* od opijenosti (as-sa.kry* i ostanak pri svijesti (al-baqa) od njenog gubljenja (al-fana). Po njemu, gubljenje (al-fana) ima sasvim drugi smisao. Sufijama je osporio oslobađanje od vjerskih obaveza (suqot at-taka/lij*. Džunejd_ je, također, bio pod snažnim utjecajem svoga učitelja el-Harisa el-Muhasibija, koji se računa prvim koji je pomiješao učenje
'ilmu-1-kelama (al-ka/am)* sa tesavvufom i svoga daidže es-Sirrija es-Sekatija (umro 253/867.).

U ovu grupu spadaju i druga poznata imena kao što su: Eb11 Sulejman ed-Derani,'Abdurrahman b. Ahmed b. 'Atijja el-'Ani (umro 205/820.), Ahmed b. Ebn el-Haviiri, el-Husejn b. Mensnr b. Ibrahim Eb11 'Ali eš-Šatvi es-S11fi, od koga u svome Sahihu el-Buhari prenosi hadise, es-Sirri b. elMuglis es-Sekati Ehu el-Hasan (umro 253/867.), Sehl b. 'Abdullah et-Tesetturi
(umro 273/886.) i Ma'raf el-Kerhi Ebn Mahftlz (umro 200/815.), kao i oni koji su došli kasnije, ali su slijedili njihov put, kao
što su: 'Abdurrahman es-Sulemi (umro 412/1021.), Muhammed b. el-Husejn elEzdi es-Sulemi, Muhammed b. el-Hasan b.
el-Fadl b. el-'Abbas Ebn Ja'la el-Basri esSnfi (umro 368/978.) i Šejh el-Hatib elBagdadi.


U druge najprepoznatljivije osobine ove grupe spadaju:
Početak izdvajanja iz većine običnih muslimana i njihovih učenjaka, Pojava izraza (al-mu${alafJa~* koji su pripremili teren za kasniji nastanak posebnih redova, kao što su izrazi: "naše znanje" (' ilmunB), "naša škola" (maifhabunB)*, naš red (tarlqatun8) itd. U tom smislu je i elDžunejdova izjava: "Naše znanje je isprepleteno sa hadisima Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem." Ovakav odnos je po vjeri zabranjen (mufJ.arramun šar'an) jer vodi u novotariju ( al-b1d'a)*, neposlušnost (al-ma '$iya), pa čak i više boštvo (aš-širk).
Uvjetovanje onome koji im se na njihovom putu želi pridružiti: da se odrekne svoga imetka, da hranu svede na najmanju
moguću mjeru i da se, budući da je na putu, ne ženi.

Pretjerano zanimanje za vaz i priče sa skučenim znanjem i razumijevanjem fikha ( al-fiqh)*, pa čak i upozorenjem na opasnost od njihova izučavanja, uz istovremeno ugledanje većine njih na ponašanje i držanje monaha (ruhban)* i kršćanskih isposnika (nussiik) s kojima su se, barem neki, sastajali, što je doprinijelo sve višem udaljavanju od kursa ashaba i vođa tabi'Ina.
Rezultat toga je bilo uzimanje, mimo džamija, posebnih prostorija za ibadet, u kojima su se okupljali radi slušanja pobožnih pjesama ili kasida spjevanih u formi gazela u slavu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, što je dovelo do žestokog sukoba između njih i učenjaka fikha.


Pored navedenog, među njima su se sve češće počele javljati tvrdnje o navodnim otkrovenjima ( al-kašfj*, natprirodnim
sposobnostima (al-!Jawiiriq), kao i neke 'ilmulkelamske izjave (al-maqalat al-kalamiyya).
U ovom periodu nastala su njihova brojna pisana djela, kao što su djela Ebn. TaJiba el-Mekkija, Qat al-qulab wa !Jjfya al-awliyii' od Ebn. Ne'ima ei-Isfahanija i djela el-Harisa el-Muhasibija. Islamski učenjaci iz prvih generacija upozorili su na opasnost od ovakvih knjiga zato što sadržavaju apokrifne i nepoznate hadise( al-a!Jadlt al-mawga 'a wa al-munkara), israilijjate i izreke Jevreja i kršćana (aqwal ahi al-kitab). Upitan šta misli o ovim knjigama, kada mu je rečeno da u njima ima pouke, Imam Ebn. Zur'a je rekao: "Onome kome nema pouke u Allahovoj, dž.š., Knjizi, nema ni u ovim knjigama." Među najprepoznatljivije karakteristike škola tesavvufa (li magahib atfa$ awwuf)* i zajedničkog imenitelja različita načina njihova obavljanja ibadeta je
tzv. "ukus" ( a{/-gawq) koji ih je doveo do tolike nespretnosti, da više nisu bili u stanju sačuvati svoj sufijski karakter od miješanja sa učenjima neislamskih filozofija (falsa/li~* ili barem njihova utjecaja što je olakšalo put izumiranja ove i širenja druge
struje, koja je još više otišla u krajnost (guluwW)*


.
Druga vrsta ( at-tabaqa at-taniya) predstavlja struju koja je isposništvo (azzuhd) pomiješala sa batinijskim izrazima ( 'ibarat al-batimyya).
Ona je isposništvo iz domena praktičnih djela i ponašanja digla na stupanj apstraktnog razmišljanja i teoretske rasprave.
Zato se u njihovom tječniku pojavljuju izrazi kao što su: jedinstvo (al-wa!Jda), gubljenje (al-iana')*, sjedinjenje
( al-itti!Jad)*, utjelovljenje ( al-!Julfil)*, opij enost ( as-sakr)*, budnost ( a$-$a/Jw)*, otkrovenje (al-kašf5*, ostanak (al-baqa'), učenik (murld), gnostik ('ari/j, stanja (al-a!Jwal), stupnjevi ( al-maqamaf) itd. Oni su prvi počeli praviti razliku između vjerozakona (aš-šarl'a) i suštine ( al-!Jaqlq8), sebe nazivati poznavaocima suštine ( arbab al-!Jaqa 'iq) i znalcima tajni (ahi al-batin), a druge učen jake poznavaocima vanjštine i slika (ahlll?-?ahir wa ar-rusama~, što je između njih još više zaoštrilo nepodnošljivosti.
Takvo nešto nije se moglo ni zamisliti u prvim generacijama časnih predaka niti, čak, u prvoj generaciji sufi ja. Takav zaokret, uistinu je predstavljao stvarni početak kursa kojim će tesavvuf nastaviti ići sve do danas.


Među najznačajnije predstavnike ove struje spadaju:
Ebil el-Jezid el-Bistami (umro 263/878.),
Zunniln el-Misri (umro 245/859.),
el-Halladž (umro 309/921.),
Ebil Se'id el-Hazzar (umro 277/890. ili 286/899.),
el-Hakim et-Tirmizi (umro 320/932.) i
Ebil Bekr eš-Šebli (umro 334/945.).

Mi ćemo ovdje dati kratki pregled životopisa samo onih predstavnika koji su ostavili veliki utjecaj i čiji se tragovi osjećaju sve do danas. To su:
Zunniln el-Misri, Ebil el-Fejd Sevban b. Ibrahim, (umro 245/859.). Po porijeklu je bio nubijski Kopt ( Qubti)* iz sela Ihmim u
južnom Egiptu. Prema onome što navode Ibn Halikan i 'Abdurrahman el-Džami, tesavvuf je izučavao kod Šakrana el-'Abida
ili Isra'ila el-Magribija. Ši'ije u svojim knjigama navode, a to potvrđuje i Ibn enNedim u svom Fihristu, da je herniju
izučavao pred Džabirom b. Hajjanom. Ibn Halikan navodi da je bio sljedbenik melamitija ( al-malamitiyya)*, sufi j skog reda
čiji su članovi pred svijetom prikrivali svoju bogobojaznost i javno se podrugivali Šerijatu ( aš-šarl'a)*.
Uz to, Zunniln je bio poznat po svojoj mudrosti i rječitosti . Sufijski autori ga ubrajaju u stvarnog osnivača svoga načina poimanja ljubavi ( al-mababba) i spoznaje (al-ma 'rifa) i u prvog koji je u Egiptu počeo govoriti o stupnjevima (al-maqamaf) i stanjima (ala.
bwal). Tvrdio je da je otkrovenje ( al-kašfj* istina i da vjerozakon (aš-šarl'a)* ima svoje ,·anjsko (?ahir) i unutrašnje (batin) značenje.

U svojoj poslanici, el-Kušejri navodi da je on bio prvi koji je islamski monoteizam (at-tawbid) objasnio u sufijskom značenju,
prvi koji je dao definiciju sufijskih pojmova ··ekstaza" (al-wagd) i "slušanje" (as-sama)* i prvi koji je u iskazivanju svoga stanja
počeo koristiti aluziju (ar-ramz). Budući da je bio u čvrstim ~ezama sa batinijskim ismailijama (a/-isma'iliyya al-batiniyya)* i
tajnom organizacijom Ihvanu-s-safa' (i!Jwan 8.$-~afii)* koji su baš u to vrijeme vodili živu aktivnost i pozivali u svoje zalutale mezhebe (ma(}iihibuhum al-b8{ila)*, ni on nije mogao izbjeći utjecaju njihova učenja Tako je i on počeo govoriti o skrivenom znanju ( •iJm albatin), bogomdanom znanju (aJ-•iJm a/laduni), sjedinjenju ( al-itti!Jad) i pripisivanju uzroka stvaranja muhammedijskom svjetlu ( an-niir al-mufJammadJ). Poznavanje koptskog jezika (al-luga al-qubtiyya)* pomoglo mu je da razriješi uklesane i nacrtane šifre na koptskim spomenicima u svome selu, što mu je omogućilo da prodre u tajne astrologije (funiin at-tangim), magije (assi!;. r) i zapisa (at-ta/asim) kojima se bavio. Zunniln je bio prvi sufija koji se posvetio izučavanju grčke kulture i neoplatonizma (ma(}hab al-aflatiiniyya al-gadida)*, a posebno Aristotelove teologije. Otuda je, pod utjecajem gnosticizma (gunasiyya)*, i izgradio svoju sopstvenu školu o spoznaji i gubljenju (ma(}habuhii al-b~$ D al-ma 'rifa wa al-fana)*.
Ehu Jezid el-Bistam'i, Taj :tbr b. 'Isa b. Adem b. Servešan, rođen u Bistamu u porodici medžusijskog porijekla (min 8$1
magasi)*. Njemu se pripisuju grozne izjave za koje mnogi istraživači opravdano sumnjaju da su, zaista, njegove. Takve su
izjave: "Izašao sam iz istine (al-!Jaqq) u istinu (al-!Jaqq) dok nisam začuo glas: 'O ti koji si Ja, obistinio si se u gubljenju u
Allahu! '" i "Slava meni, kako sam uzvišen!"koje nikome ko ih izgovori ne može biti oprošteno, bez obzira na to izgovorio ih u
stanju opijenosti (.fl !Jala said)* ili svijesti (.~alzW)*.



Šejhu-1-Islam Ibn Tejmijja ga je ubrajao u ovu vrstu, ali je sumnjao da su navedene i slične izjave, zaista, njegove, jer njegove
druge izjave upućuju na to da se pridržavao Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, sunneta. Za razliku od njega, neki učenjaci
sljedbenika sunneta i džema'ta ga svrstavaju u grupu zajedno sa el-Halladžom i esSuhraverdijem. El-Hakim et-Tirmizi, Ebn'Abdullah Muhammed b. 'Ali b. el-Husejn et-Tirmizi (umro 320/932.). Bio je prvi koji je počeo govoriti o završetku velajeta (batm al-walaya) o čemu je napisao i knjigu pod naslovom Satm al-wa/aya zbog koje je bio optužen za nevjerstvo i protjeran iz svoga grada Tirmiza. O njemu Šejhu-1-Islam Ibn Tejmijja kaže: "Neke sufije, kao što je elRakim et-Tirmizi, govore o "Pečatu evlija" (Satam al-awliyd) i veličaju njegovu slavu.



To je jedna od njegovih pogrešaka. Ipak, većina njegovih izjava je tačna, za razliku od Ibn 'Are bija koji je mnoge stvari pobrkao." (Magmu' al-fatawli; 1/363).
Njemu se pripisuje da je rekao: "I evlije (al-awliya)* imaju svoj pečat, kao što i vjerovjesnici (al-anbiya)* imaju svoj", čime je pripremio put islamskim filozofima poput Ibn 'Arebija, Ibn Seb'ina, Ibn Huda i et- Tilimsanija, da i oni počnu govoriti o "Pečatu evlija" (Satam al-awliyd) i tvrditi da je njegov položaj viši od položaja "Pečata vjerovjesnika" (Satam al-anbiya)*.



Treća vrsta ( at-tabaqa at-talita) predstavlja struju koja je tesavvuf pomiješala sa grčkom filozofijom (al-falsafa al-yOnaniyya) i počela iznositi učenje o utjelovljenju ( al-!Julal) , sjedinjenju (alitti! Jad) i panteizmu ( wa!Jda al-wugad), u smislu da je istinski bitak ( al-mawgud al! Jaqq) Allah, a sve ostalo samo lažne slike (~uwar za•ifa), iluzije (awham) i mašta ( ta!Jayyu/af), čime su se složili sa učenjem filozofa. Ova struja utjecala je na kasniju pojavu učenja o emanaciji (al-fayd)* i iluminizmu ( al-išraq)* koja su razradili el-Gazali i es-Suhraverdi. Zato se ova struja smatra jednom od najopasnijih i najkritičnijih faza kroz koje je prošao
tesavvuf, jer se sa njom iz faze inovacija u djelima prešlo na fazu inovacija u učenju, čime je tesavvuf u potpunosti izašao iz
okvira Islama. Među najpoznatije predstavnike ove struje ubrajaju se el-Halladž (umro 309/921.), es-Suhraverdi (umro
587/1191.), Ibn 'Arebi (umro 638/1240.), Ibn el-Farid (umro 632/1234.) i Ibn Seb'in (umro 667/1269.).
El-Halladž, Ehu Mugis el-Husejn b. Mensur el-Halladž (244/858. - 309/921.), rođen u Perziji kao unuk čovjeka koji je bio zaratustrovac. Odrastao je u Vasitu u Iraku.

Njegov lik obavijen je mnogim tajnama. Bio je strog, tvrdoglav i fanatik. Napisao je djelo pod naslovom at- Tawasln koje je
redigirao i dotjerao francuski orijentalista Louis Massignon (1883-1962.).
Neki istraživači smatraju da su svi pripadnici ove struje u trećem stoljeću po Hidžri zastupali jedno te isto ezoterično učenje ( 'ilm batini w8./;id), samo što su ga neki prikrivali, poput eš-Šeblija koji je izjavio: "I ja i el-Husejn b. Mensnr - elHalladž
- smo zastupali isto mišljenje, s tim što ga je on javno iznosio, a ja prikrivao" - za razliku od drugih koji su ga, poput elHalladža,
javno iznosili i zbog toga- kako je jedna žena, za vrijeme njegova razapinjanja po el-Džunejdovu naređenju, po navodima
francuskog orijentaliste Massignona povikala: "Iskusili gorčinu željeza!"

Pojava sufijskih redova





Iranski sufija Ebn Se'id Muhammed Ahmed el-Mejhemi (357/968. - 430/1038.), učenik Ebn 'Abdurrahmana es-Se l emija bio
je prvi koji je postavio sistem organizacije sufijskih redova ( at-turuq tzy-~afiyya) i to na taj način što ga je učinio nasljednim.



Peto stoljeće se smatra nastavkom razvoja ideja iz prethodnih stoljeća.


One su se dalje nastavile širiti, najviše zahvaljujući pisanim djelima Ebn 'Abdurrahmana esSeiemija (umro 412/1021.) koja je Ibn
Tejmijja opisao riječima: "U njegovim knjigama -ima vjerodostojnih predaja i prenesenih izreka koje mogu koristiti u vjeri (ad-din)*, ali i slabih predaja i neprihvatljivih izreka koje mogu štetiti onome ko nema iskustva. Neki se ljudi oklijevaju služiti njegovim predajama." (Magmu' al-fatawii, 11578).


Za njega navode da je izmišljao hadise koji idu u prilog sufizma.
U periodu od druge polovine petog do početka šestog stoljeća po Hidžri, u doba Ebu Hamida el-Gazalije, poznatog još i pod nadimkom Hudždžetu-1-Islam (umro 505/1111.), tesavvuf je počeo zauzimati svoje mjesto i kod onih koji su sebe smatrali
sljedbenicima sunneta (ahi as-sunna). Time je završena etapa pionira tesavvufa koji su začeli učenje zasnovano na neislamskim
načelima.

Među najpoznatije predstavnike ove faze tesavvufa, čije se učenje održalo sve do danas, spadaju:

Ebu Hamid el-Gazaii, Muhammed b. Muhammed b. Muhammed b. Ahmed etTiisi, poznat JOS i pod nadimkom Hudždžetu-1-Islam ( 450/1058. - 505/1111.), rođen u Tusu u pokrajini Horasan. Odrastao je u sredini preplavljenoj raznim učenjima i mezhebima (al-magahib) kao što su: 'ilmu- 1-kelam ( 'ilm al-kalam)*, filozofija (altalsata)*, batinije ( al-batiniyya)* i tesavvuf.
To mnoštvo raznih učenja i mezheba često je kod njega izazivalo zbunjenost i sumnju, što ga je za vrijeme boravka u Bagdadu,
natjeralo da se koleba između ova četiri mezheba. Putovao je u Džurdžan i Nejsabur, bio nerazdvojni pratilac Nizamulmulka,
predavao na školi Nizamiji u Bagdadu, osamljivao se u munari velike džamije u Damasku, da bi se potom preselio u Jerusalim, zatim u Hidžaz, a onda se, ponovo, vratio u svoje rodno mjesto. Napisao je više djela, među kojima treba spomenuti: Tahatut al-18/asifa, a!-Munqig min ag-galal i, svakako, njegovo najpoznatije i najvažnije djelo lbya 'ulam ad-din. El-Gazali se smatra utemeljivačem škole otkrovenja (al-kaši) u spoznaji (fT alma 'rita) koja je zastavu tesavvufa iz ruku perzijskih elemenata predala u ruke sunnijskih elemenata. Među njegove najvažnije zasluge spadaju: obaranje grčke filozofije i razotkrivanje rugla batinijskog
učenja koje je defmitivno raskrinkao u svojoj knjizi al-Musta~hari poznatoj još i pod nazivom Paga 'ib al-batiniyya. Opisujući
posljednju fazu njegova života, nakon povratka u rodni grad Tus, njegov učenik 'Abdulgafir el-Farisi kaže: !amo se bio potpuno posvetio proučavanju Poslanikova hadisa, druženju sa učenjacima hadic:a i čitanju dvaju Sahiha - od Bubarije i Muslima - koji su najbolji argument Islama." Učinio je to nakon druženja u svome gradu sa učenjacima hadisa kao što su: Ebu Suhe j l Muhammed b. 'Abdullah elHafsi, pred kojim je proučavao Buharijin Sahih i el-Kadi Ebii el-Feth el-Hakimi etTusi, pred kojim je proučavao Eho Dawiidov Suncn. (Tabaqat as-Sabki, IV/110). U ovoj fazi je napisao svoju knjigu pod naslovom Ilgam al- 'awiim 'an 'Hm alka/ am u kojoj je napao 'ilmu-1-kelam ( 'ilm al-kaliim)* i njegov put, a stao u odbranu škole ( al-ma{/hab)* prvih generacija muslimana (as-saJaf) i njihovog pravca (almanhag)*. On u njoj, izmedu ostalog, kaže: "Najbolji dokaz da je škola prvih generacija muslimana (as-sa/af) najispravnija je to što svako suprotstavljanje njoj predstavlja novotariju ( al-bid'a)*, a svaka novotarija je pokuđena, jer vodi u zabludu. Upuštanje običnog svijeta u interpretaciju (at-ta 'wil)*, kao i njegovo navođenje od strane učenjaka (da to čini) je pokuđena novotarija. Za razliku od toga, neupuštanje je po sunnetu pohvaljeno" (v. str. 96).
U ovoj knjizi, on je, takoder, odustao od svoga ranijeg učenja o otkrovenju (al-kaši)*, postizanju osobina i stupnja vjerovjesništva ( an-nubuwwa) i oslanjanja u tumačenju (Dat-ta'wll) ili dokazivanju na otkrovenje (al-kaši) koje je ranije smatrao ciljem masa.


Šesto stoljeće po Hidžri predstavlja stvarni početak sufijskih redova i njihova širenja iz Irana na ostale istočne oblasti islamskog svijeta. U njemu se pojavio kadirijski red čije se osnivanje pripisuje 'Abdulkadiru el-Gejlaniji (umro 561/1166.) koji je imao 49 sinova. Njih jedanaest pronijeli su i proširili njegovo učenje širom islamskog svijeta. lako se sa njim nikada nije mogao sresti, njegovi sljedbenici smatraju da je on grubu suknenu odjeću (al-birqa) i tesavvuf preuzeo od el-Hasana el-Basrija, a ovaj od 'Ali b. Ebn. Taliba, r.a.



Oni mu, takoder, pripisuju neke stvari koje su svojstvene samo Uzvišenom Allahu, kao što su: poznavanje tajni i nevidljivog svijeta (ma 'rifa al-gayb), moć oživljavanja umrlih (i/Jyii' al-mawta) i utjecanja na svijet i dok je bio živ i poslije smrti ( t~arrufuha fi
al-kawn !Jayyan wa mayyitan), kao i odredene zikrove, virdove i grozne izjave.
Medu njih spada i njegova izjava na jednom skupu:
"Ova moja stopala (qadaml hiigihi) su na vratu svakog Allahovog prijatelja ( waliyyulliih)."
Imao je običaj reći: "Ko u brizi zatraži moju pomoć, ja ću mu je razbiti, ko me spomene u nedaći, otkloniću mu je i ko u moje ime zatraži kakvu potrebu, ja ću mu je ispuniti." Očito je da u ovakvim izjavama ima elemenata višeboštva i prisvajanja božanstvenosti ( iddi'ii' ar-rubabiyya).



- Es-Sejjid Muhammed Rešid Rida kaže: "U nekim predajama, Šejhu Gejlaniji se pripisuju takva čuda ( al-karamiif) i natprirodne
sposobnosti (!Jawiiriq al- 'iidiif) koje se pored njega ne pripisuju nikome drugom. S obzirom na to da ona nemaju nikakvu osnovu ni dokaz, kritičari predaja se na njih i neosvrću." (Dar al-ma 'arif al-islamiyya, XI/171)



U ovom periodu je došlo i do pojave rufaijskog reda (at-{a.rlqa ar-ruta'iyya) koji se pripisuje Ebn. el-'Abbasu Ahmedu b. Ebu
el-Husejnu er-Ruta'iji (umro 540/1145.).



Ovaj red poznat je i pod imenom beta'ihije (al-bata 'i!Jiyya) koje je dobio po oblasti Beta'ih (močvarnom predjelu oko Eufrata i Tigrisa izmedu Base i Vasita) u Iraku, gdje se prvi put i pojavio. Oko njegova imena - kao uostalom i oko imena osnivača drugih
redova - sufijski autori su ispleli cijelu mrežu mitskih priča i legendi, koje ga veličaju i uzdižu do stepena božanstva (maqiim ar-rubabiyya). Tako se za njega kaže: "Bio je stožer stožera ( qutb al-aqfiib)* na Zemlji, pa je potom postao stožer nebesa,
te da su na kraju, na njegovoj nozi, svih sedam nebesa postali kao halhale." (Tabaqat aš-Ša'rani, str. 141 i Qalada al-Gawahir, str. 42) Iako se više puta ženio, er-Ru!a'i nije imao djece, pa ga je, poslije njega, u vođenju reda naslijedio 'Ali b. 'Usman
(umro 58411188.), a ovoga 'Abdurrahman b. 200 'Usman (umro 604/1207.). Hafiz ez-Zehebi navodi da se njegovi sljedbenici odlikuju čudnim stanjima i pokazivanjem neobičnih stvari, te na kraju dodaje: "Ipak, medu njegovim pristalicama ima i dobrih i loših." U ovom stoljeću pojavili su se ples i drugi čudni postupci sufi ja u ekstazi ( aššata! Jat) i hereza (zandaqa)* Šihabuddin
Ebo el-Futo.h Muhjiddin b. Hasana esSuhraverdija (54911154. - 587/1191.), osmvaca filozofske škole iluminizma
(Madrasa al-išriiq al-falsafiyya), koja je nastala na sprezi učenja drevnih perzijskih religija i njihovih dualističkih učenja, s
jedne, i grčke filozofije neoplatonizma sa svojim učenjem o emanaciji (al-fayd) i neprekidnom pojavljivanju (~--?Uhar almustamirf), s druge strane, zbog čega su ga islamski učenjaci iz Halepa optužili za herezu (az-zandaqa)*, lišavanje Boga svih
Njegovih atributa (at-ta 'til)*, vjerovanje u filozofsko učenje o iluminizmu (al-falsafa 11-išriiqiyya)* i sultanu Salahuddinu elEjjobiji
poslali pismo u kome su ga optužili za nevjerstvo (kufiJ* i herezu (zandaqa)*, na osnovu čega je ovaj naredio da se, kao
otpadnik od Islama (riddatan), pogubi. Njemu se pripisuje suhraverdijski red sa svojim učenjem o emanaciji (al-fayd)* i neprekidnom pojavljivanju (~--?Uhar almustamid). Medu njegova najpoznatija
pisana djela se ubrajaju: .f.likma al-išriiq, Hayiikil an-nOr, at-Ta 'wiliit al- 'aršiyya i alMaqiimiit.

Pod utjecajem nagomilanog učenja sufijskih škola tokom minulih stoljeća, Ibn Arebi, Ibn el-Farid i Ibn Seb'in su uspjeli ponovo oživjeti učenja Mensn.ra elHalladža, ZunnOna el-Misrija esSuhraverdija.



U sedmom stoljeću po Hidžri, tesavvuf se proširio i na tlu Andalusa, gdje je Ibn 'Arebi et-Ta'i el-Endelusi postao jedan od najprepoznatljivijih simbola sufizma, toliko poznat da je dobio nadimak aš-Šay!J al-Akbar (Najveći Šejh). Muhjiddin b. 'Arebi, eš-Šejh elEkber (560/1165. - 638/1240.) je bio najpoznatiji učitelj škole panteizma (madrasa wabda al-wugad). Sebe je smatrao "Pečatom evlija" Cf#tam al-awliya }*. Rođen je u Andalusu, odakle se preselio,prvo, u Egipat, a odatle otišao na hadždž, zatim u Bagdad, i na kraju se nastanio u Damasku gdje je i umro. Tamo je i ukopan, gdje se nalazi njegovo turbe koje se od strane sufija rado posjećuje . Zastupao je teoriju o savršenom čovjeku (al-insiin alkami/) koja se zasniva na učenju da se od
svih stvorenja jedino na čovjeku mogu pokazati svi Božiji atributi (gami' a~-~ifat al-ilahiyya), ukoliko uspije poronuti u
Božiju jednoću ( wa!Jdaniyyatullah). Napisao je mnogo djela. Neki smatraju da njihov broj iznosi blizu 400, što u formi knjiga, što poslanica. Neka od njih čuvaju se u Biblioteci Jflsuf-aga u Konji i nekim drugim bibliotekama u Turskoj. Među njegova
najpoznatija pisana djela ubrajaju se: Rub al-qudus*, Targuman al-cšrak*, al-Futabat al-makkiyya i Fu$0$ al-bikam.
Ebfl el-Hasan eš-Šazeli (593/1196. - 656/1258.). U svom traganju za znanjem, u početku je bio nerazdvojan od Ibn 'Arebija.
Međutim, njih dvojica su se kasnije razišli, jer se Ebu el-Hasanu više dopalo elGazalijino učenje o otkrovenju (fi al-kašfj*,
za razliku od Ibn 'Are bija kome .se više dopadalo el-Halladžovo i Zunnun elMisrijevo učenje. Obje ove škole sve do
danas među pripadnicima sufijskih redova, koji često miješaju njihova učenja, imaju svoje pristalice. Među najpoznatije učenike
škole el-Hasana eš-Šazelije spadaju: Ebu el· Abbas el-Mursi , Ibrahim ed-Dusuki i Ahmed el-Bedevi. Kod pristalica ove škole sve do danas je primijetno naglašeno odobravanje i interpretiranje Ibn 'Arebijevih izjava i učenja.

U sedmom stoljeću po Hidžri, također se sa svojim mevlevijskim redom pojavio Dželaluddin ar-Rumi u Turskoj.

Osmo i deveto stoljeće po Hidžri, uglavnom je obilježeno daljom razradom i komentiran jem llin 'Arebijevih i Ibn elFaridovih djela. U njemu nije zabilježena pojava nijedne nove originalne teorije u sufizmu. Devetom stoljeću po Hidžri pečat je dalo prepletanje i miješanje učenja ove dvije škole.
U ovom periodu, sa svojim nakšibendijskim redom pojavio se i Muhammed Beha 'uddin en Nakšibendi.

Deseto stoljeće po Hidžri je također bilo stoljeće dalje razrade i komentiranja Ibn 'Arebijevih djela. U njemu je došlo do
povećanog, pa i pretjeranog interesiranja za biografije najpoznatijih učenjaka tesavvufa. Najpoznatiji autobiografski sufijski pisac ovog stoljeća bio je 'Abdulvehhab eš-Ša'rani.



U narednim stoljećima došlo je do prave zbrke u miješanju raznih sufijskih učenja - naročito dvije spomenute škole - širenja anarhije među njima i do pojave perioda derviša.

Među najprepoznatljivija obilježja kasnijih stoljeća tesavvufa spada pojava novih nadimaka i titula sufijskih šejhova, kao što su: Šayb as-sagada, Šayb mašayib itd., i do pojave sufijskih loza i porodica kao svojevrsnih ogranaka pojedinih redova, sa znatnom dozom neovisnog djelovanja uz znanje halifa.


U ovom periodu došlo je do izdavanja prvih zakonskih uredbi i pokušaja administrativnog ustrojstva sufijskih redova pod zajedničkom upravom. Taj proces započet je fermanom izdanim od strane egipatskog valij e Muhammeda 'Ali-paše, kojim je on Muhammeda el-Bekrija imenovao za nasljednika svoga oca na položaju šejha bekrijskog reda i dao mu pravo nadzora nad radom svih sufijskih redova, tekija, zavija i džamija sa turbetima, te pravo izrade i donošenja programa pouke koja se u njima izvodila, čime je on pokušao potkopati ovlasti Šejhu-1- Azhera i azherske uleme. Organizacija i administrativno ustrojstvo sufijskih redova nastavilo se razvijati, sve dok na kraju nije uspostavljeno Vrhovno vijeće sufijskih redova u Egiptu.

Među najpoznatija sufijska imena ovog perioda spadaju: Abdulgan'i en-Nablusi, Ebu es-Su'ud el-Bekri , prvi koji je neslužbeno ponio titulu vrhovnog šejha svih sufijskih redova Egiptu, Ebu el-Huda es-Sajjadi er-Rufa'i, Omer el-Futi et-Turi es-Senegali el Ezheri et-Tidžani, za koga treba napomenuti da je kao misionar Islama djelovao među neznabožačkim plemenima, daje od svojih
pristalica formirao vojsku za borbu protiv neznabožaca, da je sa njima vodio ratove i uspio zauzeti kraljevstvo Segou (u
današnjem Maliju) i pokrajinu Mas'ina.
Muhammed 'Usman el-Mirgan'i , o kome će biti više riječi kada budemo govorili o hatemijskom redu, Ebu el-Fejd Muhammed b. 'Abdulkeb'ir el-Ketani , poznati fakih, filozof i sufija iz Fesa u Maroku. Osnivač je ketanijskog sufijskog reda . Islamski učenjaci iz Fesa kritizirali su neka od njegovih shvaćanja i proglasili ih krivovjernim.
Ahmed et-Tigan'i o kome će biti više riječi kada budemo govorili o tidžanijskom redu. Hasan Ridvan, autor poznatog sufijskog spjeva u redžzu pod naslovom Rawg alqulub al-mustatab. Salih b. Muhammed b. Salih elDža'fer'i es-Sadiki koji se nakon odlaska u Egipat i upisa na el-Azher, uključio u red Ahmeda Sunusija. Sufijsku i tarikatsku naobrazbu stjecao je pred Šejhom Muhammedom Behitom elMut'iom, Šejhom Habmullahom eš-Šenkitijem i Šejhom Jusufom ed-Dedževijem.