Hvala Allahu, dž.š.
Uzvišeni Allah, dž.š., naredio je Džibrilu, a.s., da udahne u Merjemin otvor haljine za vrat. Dah je sišao i Allahovom, dž.š., dozvolom prodro do maternice gdje je On od njega stvorio dušu i život. Allah, dž.š., je objasnio sam početak stvaranja Isa’a, a.s., u slijedećem ajetu: ”A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.” (El-Enbija, 91) Zatim je Allah, dž.š., objasnio da je udahnuće stiglo do maternice: ”I Merjemu, kćer Imranovu, koja je nevinost svoju sačuvala, a Mi smo udahnuli u nju život …” (Et-tahrim, 12)
Slijedeće riječi Uzvišenog Allaha upućuju da je Džibril, a.s., bio taj koji je udahnuo, a on ništa ne čini bez dozvole i naredbe svog Stvoritelja: ”A ja sam upravo izaslanik Gospodara tvoga“ - reče on - “ da ti poklonim dječaka čista!”(Merjem, 19)
Neki mufessiri (tumači Kur’ana) pisali su o periodu Merjemine trudnoće, pa kažu da je on trajao nekoliko trenutaka. Kur’anski i sunnetski tekstovi ne bave se ovim problemom, tako da nije jasno koliko je, zapravo, vremenski trajao taj period. Ako bismo prihvatili ovo njihovo mišljenje kao vjerodostojno, onda bi to bilo čudo i znak samo po sebi, tako da njeni savremenici mogu prihvatiti činjenicu da to nije bila uobičajena trudnoća na koju su žene prirodno predodređene, pa je poslije toga ne mogu optužiti za zinaluk (nemoralan čin), kao što su to rekli: ”O Merjema,” - rekoše oni, - “ učinila si nešto nečuveno!” (Merjem, 27)
U onome što slijedi navest ćemo stavove dvojice istaknutih mufessira koji pojašnjavaju ovu problematiku. Prvi je Ibn-Kesir, r.a., jedan od najpoznatijih klasičnih tumača Kur’ana, a drugi je naš savremenik Šenkiti, r.a.

Ibn-Kesir u svome tefsiru kaže: ”Mufessiri su se razišli o pitanju perioda trudnoće Merjeme sa Isaom, a.s. Ono što je poznato od većine učenjaka jeste stav da je period trudnoće bio devet mjeseci… Od Ibn-Džurejdža se prenosi da je rekao: Obavijestio me je Mugire b. Utbe b. Abdullah Sekafijj kako je čuo Ibn-Abbasa, r.a., gdje je bio upitan za period trudnoće Merjeme, r.a. Ibn-Abbas, r.a., je odgovorio: `To je trajalo toliko koliko je bilo dovoljno da zanese i rodi.` Ovo je neobično i čudno mišljenje, kao da je uzeto iz vanjskog smisla riječi Uzvišenog Allaha: `I ona zanese i bremenita se skloni daleko negdje. I porođajni bolovi prisiliše je da dođe do stabla jedne palme. `Kamo sreće da sam ranije umrla i da sam potpuno u zaborav pala!` - uzviknu ona.` (Merjem, 22-23)
Veznik fa koji je došao u ovom ajetu, iako, u ovom slučaju, ima značenje (tada, potom, nakon toga, iza), ipak to se značenje treba shvatiti shodno drugim okolnostima, kao što Uzvišeni Allah kaže: `Mi smo, zaista, čovjeka od zemlje stvorili, zatim ga kao kap sjemena na sigurno mjesto stavili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli…’ (El-Mu’minun, 12-14) Fa koje je došlo i u ovom ajetu nosi isto značenje, ali taj slijed nije istovremen. Buharija i Muslim prenose u svojim Sahihima da je između svaka dva razdoblja koji su spomenuti u prethodnom ajetu, period od četrdeset dana.” (Buharija, 3208, Muslim, 2643)
Allah dž.š. kaže: `Zar ne vidiš da Allah s neba spušta kišu od koje zemlja zazeleni?` (El-Hadždž, 63)
Pretežno mišljenje, a Allah ,dž.š., sve može, jeste da je Merjem nosila Isa’a, a.s., isti period koji inače žene provedu u nošenju svoga djeteta.
Kada je Merjem osjetila i primijetila od svog naroda optužbe i sumnje, povukla se na udaljeno mjesto kako bi bila van domašaja njihovih pogleda… Povukla se od ljudi i uzela jedan zastor da se od njih zakloni, kako je niko ne bi vidio, niti bi ona koga vidjela.“ (Ibn-Kesir, Tefsirul-Kur’anil-`Azim, 3/ 122)

Šejh Šenkiti u svom tefsiru kaže slijedeće: ”Mišljenja učenjaka o pitanju dužine perioda trudnoće Merjeme sa Isa’om, a.s., prije nego ga je donijela na ovaj svijet, nećemo spominjati zbog nepostojanja bilo kakvog argumenta koji bi podržao neko od tih mišljenja. Najjače mišljenje jeste da je period njene trudnoće identičan trudnoći drugih žena, iako je sam čin stvaranja Isa’a, a.s., bio mu’džiza i neuobičajen. Allah, dž.š., najbolje zna! “ (Tefsir Advaul-bejan 4/264)
Neke neznalice uzimajući kao argument riječi Uzvišenog Allaha: `… u njoj život udahnusmo ...` (El-Anbija, 91) “ ... i u nj udahnem dušu ..” (El-Hidžr, 29) tvrde da je Isa, a.s., dio Božanskog Duha!
Imam Ibn-Kajjim, r.a., objašnjavajući neispravnost ovoga argumenta, navodi slijedeće: ”Što se tiče njihovog argumenta i riječi Allaha, dž.š.: `... i u nj udahnem dušu ...` i pripisivanja te duše Allahu dž.š., moramo znati da odrednice koje se dodaju Allahu, dž.š., dijelimo na dvije vrste:
- Atributi koji ne mogu opstojati sami po sebi, kao što su znanje, moć i snaga, govor, sluh, vid... Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje atributa imenu koje ima taj atribut. Allahovo, dž.š., znanje, govor, volja, moć i život Njegovi su atributi koji nisu stvoreni, a tako je i sa Njegovim licem i rukom.
- Vezivanje uz Allaha stvari odvojenih od Njega, kao što je kuća, deva, rob, Poslanik, duša i sl. Odrednica u ovom slučaju znači dodavanje stvorenog njegovom Stvoritelju. Ove odrednice ukazuju na ekskluzivnost i počast sa kojom se određeno ime odlikuje i izdvaja od drugih, kao što je Allahova, dž.š., kuća (Kaba, džamija), iako su sve kuće u Njegovom posjedu. Isti slučaj je i sa Allahovom, dž.š., devom (koja se spominje u Kur’anu), iako su sve deve u Njegovom posjedu i Njegova stvorenja. Ovo vezivanje za Njega (za Njegov uluhijjet - božanstvenost) ukazuje na Njegovu ljubav prema dotičnoj stvari, na počast i posebnost, za razliku od uopćenog pripisivanja Njemu (Njegovom rububijjetu - gospodarstvu) koje ukazuje na Njegovo stvaranje dotične stvari. Uopćeno pripisivanje ukazuje na stvaranje, a posebno ukazuje na odabir i davanje prednosti. Allah, dž.š., stvara šta hoće i On odabire od onoga što stvara, kao što Allah, dž. š., kaže: ”Gospodar tvoj stvara šta hoće, i On odabira ..” (El-Kasas, 68)
Pripisivanje duše Allahu, dž.š., u ovom slučaju je posebno, a ne općenito ili iz domena pripisivanja atributa. Dobro razmotri ovaj momenat, pošto će te, u slučaju da ga pravilno shvatiš, sačuvati od mnogih zabluda u koje su mnogi ljudi zapali!“ (Vidi više u djelu Ruh, 154 - 155)

Zaključimo
Opis Isa’a, a.s., da je on ruhullah (Allahov ruh), smatra se posebnošću i počasti koju je zaslužio Isa, a.s. Ovo pripisivanje riječi ruh (duša) Allahovom, dž.š., imenu ne potpada pod pripisivanje atributa imenu koje ga ima, kao što je Allahova, dž.š., ruka, Allahovo, dž.š., lice, nego potpada pod kategoriju pripisivanja stvorenja njegovom Stvoritelju. Tako se Ka’ba opisuje da je ona Allahova, dž.š., kuća, a takav slučaj je i sa mu’džizom koja je data Salihu, a.s., koja je nazvana Allahovom, dž.š., devom. Allah, dž.š., najbolje zna!
Odgovori o islamskom vjerovanju - Muhammed Salih Munedždžid - 71 str.

Da li je Allah, dž.š., dva puta uzdigao Sebi Isaa, a.s.? Naime, čitao sam u jednoj knjizi da je Isa, a.s., uzdignut na nebo, a zatim se po drugi put vratio na Zemlju kako bi utješio svoju majku i obavijestio Jevreje o nekom pitanju. Poslije toga je došlo do njegovog uzdignuća po drugi put. Da li je ovo tačno?


Odgovor
Neka je hvala Uzvišenom Allahu. Kur´an spominje da se uzdignuće Isaa, a.s., na nebo desilo samo jedanput: ”…već ga je Allah uzdigao Sebi…” (En-Nisa, 158) Allah, dž.š., nije spomenuo da je Isa, a.s., ponovo vraćen na Zemlju. Zbog toga, oni koji tvrde suprotno moraju doći sa argumentom kako bi se njihovo mišljenje prihvatilo. Ako to nisu u stanju, a sigurno nisu, onda rasprava s njima nema nikakve svrhe. Uzvišeni Allah kaže: ”I kada Allah reče: ´O Isa, dušu ću ti uzeti i k Sebi te uzdignuti i spasiću te od nevjernika i učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta. Meni ćete se, poslije, svi povratiti i Ja ću vam o onome u čemu se niste slagali presuditi.” (Ali Imran, 55) Imam Ibn-Džerir tumačeći ovaj ajet u svom tefsiru kaže: ”…dušu ću ti uzeti...” znači uzdignuću te. Većina mufesira je na stanovištu da uzimanje duše koje se spominje u ovom ajetu znači stanje sna, kao što Uzvišeni Allah u drugom ajetu kaže: ”On vas noću uspavljuje…” (El-En’am, 60) Ili riječi Uzvišenog Allaha: ”Allah uzima duše u času njihove smrti, a i onih koji spavaju.” (Ez-Zumer, 42)
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je nakon buđenja učio slijedeću dovu: ”Hvala Allahu, Koji nas je oživio nakon što nas je usmrtio i Njemu se, napokon, sve vraća.” (Buharija, 6312 i Muslim 2711)
Kur’an je iznošenjem istine o uzdizanju Isaa, a.s., na nebo direktno demantovao tvrdnju Jevreja da su ga ubili. Uzvišeni Allah o njima kaže: ”Ali zato što su zavjet svoj prekršili i što u Allahove dokaze nisu povjerovali, što su ni krive ni dužne vjerovjesnike ubijali i što su govorili: ´Naša su srca okorjela´ -Allah im je, zbog nevjerovanja, njihova srca zapečatio, pa ih je samo malo vjerovalo-i zbog nevjerovanja njihova i zbog iznošenja teških kleveta protiv Merjeme i zbog riječi njihovih: ´Mi smo ubili Mesiha, Isa’a, sina Merjemina, Allahova poslanika…´ A nisu ga ni ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su sami o tome u sumnji bili, o tome nisu ništa pouzdano znali, samo su nagađali, a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. -A Allah je silan i mudar. I nema nijednog sljedbenika Knjige koji, kada bude umirao, neće u njega onako kako treba povjerovati, a na Sudnjem danu on će protiv njih svjedočiti.” (En-Nisa, 155-159) Iz ovog ajeta nedvojbeno zaključujemo da Isa, a.s., još nije umro. Allah, dž.š., ga je uzdigao Sebi onog trenutka kada su ga Jevreji namjeravali ubiti. Pred Sudnji dan, kao jedan od velikih predznaka njegovog nastupanja, sići će Isa, a.s., na Zemlju i pravedno suditi po islamskom Šerijatu. Živjeće onoliko koliko to bude Allah, dž.š., odredio, a zatim će umrijeti prirodnom smrću i muslimani će mu klanjati dženazu.
Ibn-Kesir u tumačenju ovog navedenog ajeta kaže: ”Riječi Uzvišenog Allaha: ´…kada bude umirao…´ odnose se na Isa’a, a.s. Tako značenje ovog ajata glasi: ´Nema nijednog sljedbenika Knjige koji neće u Isa’a, a.s., onako kako treba povjerovati i to kada bude sišao na Zemlju pred Sudnji dan. On neće prihvatiti druge vjere mimo islama i ukinuće džizju zbog prihvatanja islama od strane sljedbenika Knjige…´
Riječi Uzvišenog Allaha: ´…i spasiću te od nevjernika…´ (Ali Imran, 55) znače: Spasiću te od nevjernika tvojim uzdizanjem na nebo. ´...I učiniću da tvoji sljedbenici budu iznad nevjernika sve do Smaka svijeta…´ (Ali Imran, 55.) To se ubrzo i ostvarilo. Nakon uzdignuća Isa’a, a.s., na nebo, njegovi sljedbenici su se razišli na nekoliko frakcija. Neki od njih su bili na pravom putu i vjerovali su u sve ono sa čime je došao Isa, a.s. U njemu su vidjeli Allahovog roba i poslanika i sina Merjemina. Drugi su prevršili svaku mjeru i otišli u jednu krajnost, tvdeći da je on Allahov sin. Treći su otišli još dalje, pa su rekli da je on Allah (neka je Uzvišen Gospodar svih svjetova od tvrdnji nevjernika). Četvrti su zastupali stav o trojstvu. Kur’an nam govori o njihovim zabludama i kategorički pobija stavove svake od ovih zalutalih frakcija, nazivajući njihove pobornike nevjernicima.
U takvim ideološkim razlikama ostali su oko tri stoljeća. Tada na tron vizantijskog carstva dolazi car Konstantin koji prihvata kršćanstvo kao svoju novu vjeru. To čini, po nekim mišljenima, iz lukavstva i prevare kako bi lakše izopačio kršćansku vjeru, pošto je sam bio filozof. Drugi su mišljenja da je iskrivio kršćanstvo iz svog neznanja. Bilo kako bilo, važno je napomenuti činjenicu da je Konstantin izobličio i preinačio vjeru sa kojom je došao Isa, a.s. Dodavao je i oduzimao iz vjere shodno svom nahođenju.
U njegovo vrijeme postavljeni su zakoni i Vrhovni koncil koji je u stvarnosti podmukla podvala. Za vrijeme njegove vladavine dozvoljeno je konzumiranje svinjskog mesa, a u svojoj molitvi su se (sada) okretali prema Istoku. Crkve i vjerske objekte su u tom periodu počeli ukrašavati freskama sa ljudskim likovima. Konstantin je njihovom postu, prema onome što oni tvrde, dodao još deset drugih dana zbog određenog grijeha koji je bio počinio. Tako je na kraju vjera sa kojom je došao Isa, a.s., postala Konstantinovom vjerom. U periodu njegove vladavine izgrađeno je preko 12000 vjerskih objekata (crkve, samostani, hramovi, svetišta i dr.). Izgradio je i veliki grad koji je po njemu dobio naziv Konstantinopolj. Njega je slijedila sekta melkita, koji su sa svim onim što su uradili pobijedili i obuzdali Jevreje. Konstantina je Allah, dž.š., potpomogao nad Jevrejima zbog toga što je on bio bliži Istini od njih, iako su svi nevjernici, neka je Allahovo prokletstvo na njih.
Od trenutka poslanstva Allahovog poslanika Muhammeda, s.a.v.s., ko je povjerovao u njega - on vjeruje u Allaha, dž.š., Njegove meleke, Njegove knjige i Njegove poslanike na jedino ispravan način. Oni su sa tim svojim činom prihvatanja Allahovog Poslanika, s.a.v.s., sljedbenici i svih ostalih poslanika, a.s., koji su se pojavili na Zemlji.” Allah, dž.š., najbolje zna.
Odgovori o islamskom vjerovanju - Muhammed Salih Munedždžid - 76 str.

Istina o Isa a.s.


Priredila: Ehlimana Hardauš
Isa, a.s., poslan je sa vjerom monoteizma, kao i svi ostali Allahovi poslanici, vjerom koja poziva u Božiju jednoću. Međutim, današnje kršćansko učenje u suprotnosti je sa monoteističkom poslanicom. Kada se danas spomene kršćanstvo, prvo na što pomislimo jeste da je to vjera trojstva, raspeća, iskupa i utjelovljenja. Pod "trojstvom" podrazumijevaju "da se u jednom Bogu nalaze Otac, Sin i Sveti duh, dakle jedno biće čija su moć i slava jednaki".

Kršćansko tumačenje ovoga fenomena jeste da je Božija jednoća stvarna, a tako i trojstvo, te je On uistinu jedan, a u isto vrijeme troje, tako da svaki od trojice ima specifične odlike koji drugi nema, ali su jedno biće, podjednaki u moći i slavi, nijedan u postojanju nije preduhitrio drugog!??
Ovakvo tumačenje "trojstva" pod kojim podrazumijevaju monoteizam, iako sam termin ukazuje na politeizam, nije uopće pojmljivo. Termin "trojstvo" nijednom se ne spominje ni u Starom ni u Novom zavjetu, već se pretpostavlja da je prvi koji je upotrijebio ovaj termin bio Tirtilijan u 2. stoljeću. Ovo ukazuje na to da su kršćani vjerovanje u trojstvo preuzeli od mnogobožačkih vjera koje su dominirale u to doba.

"O sljedbenici Knjige, ne zastranjujte u svom vjerovanju i o Allahu govorite samo istinu! Mesih, Isa, sin Merjemin, samo je Allahov poslanik, i stvoren je Riječju Njegovom, koju je Merjemi dostavio, i život mu dao; zato vjerujte u Allaha i Njegove poslanike i ne govorite:'Trojica su!' Prestanite, bolje vam je! Allah je samo jedan Bog, slavljen neka je On, zar da ima dijete?!"

''I kada meleki rekoše:'Merjema, Allah te raduje sinom koji je Riječju od Njega stvoren, čije je ime Mesih, Isa, sin Merjemin, ugledan i na ovom i na drugom svijetu i jedan od Allahu bliskih! On će govoriti ljudima i u kolijevci, i kao odrastao i jedan od dobrih!' Ona reče:'Gospodaru moj, kako ću ja imati dijete kada me muškarac nije dodirnuo?!' 'Eto, tako', reče, 'Allah stvara što On hoće! Kada nešto odluči, On samo kaže:'Budi', i to biva!"

Pod "raspećem" kršćani podrazumijevaju razapnuće na drveni križ.
Jevreji vjeruju da je Mesih, a.s., nevjernik, zbog čega su ga proganjali, te da je umro raspet na križu.
Kršćani, također, vjeruju da je Mesih, a.s., umro raspet, pravdajući "raspeće" iskupom od grijeha koji je počinio njihov otac, Adem. a.s., tj. jelo sa zabranjenog drveta, te prelazak grijeha na njegovo potomstvo, što je prouzrokovalo Božiju ljutnju na njih, stoga je bila neophodna pojava posrednika koji će biti iskup za ovaj grijeh, te umrijeti na križu. Ovaj posrednik, izbavitelj, tvrde, mora da se odlikuje bezgrješnošću, te da to ne može biti niko do sin Božiji- koji je po njihovom vjerovanju ustvari Bog - za čije je iskupljenje od grijeha neophodno tijelo, tako da je ovo bio uzrok Božijeg utjelovljenja – a Allah je uzvišen od onoga što Mu pripisuju – u liku Isaa, a.s., te njegovog izlaska iz Merjeminog stomaka i na kraju smrti na križu kao iskupa za čovječanstvo.

U vezi s današnjim kršćanskim postavkama, nameću se sljedeća pitanja:
Prvo, s obzirom na to da je nepravedno da se kažnjava neko drugi mimo počinioca grijeha, kako da Mesih, a.s., bude kažnjen zbog Ademovog grijeha ili grijeha njegovog potomstva?

Drugo, kršćani vjeruju da je Mesih, a.s., Božiji sin, gdje je milost kojom je Bog obasuo Svoja stvorenja, a Svog "sina" prepustio patnji, poniženju i stravičnoj smrti?
Treće, po kršćanskom vjerovanju Mesih, a.s., je Božiji sin koji je ustvari Bog, biva ponižen raspećem – zar ima većeg nevjerstva do ovog?!
Kao što je raspeće nepojmljivo, tako je nepojmljivo i pitanje utjelovljenja jer ono znači da je Bog bio plod u utrobi Merjeme, razvijao se poput svih plodova u majčinim utrobama, prelazio iz etape u etapu, hranio se putem krvi, a zatim došao na svijet na način koji je svima poznat!
Svaki čovjek koji iole razmišlja ne može ostati ravnodušan prema ovakvoj odvratnosti!
S druge strane, njihove tvrdnje iziskuju odgovor na pitanje koje se samo nameće: Ko je upravljao svijetom dok je Bog bio u utrobi žene!?
Utjelovljenje, ustvari, nije ništa do pravdanje za tzv. raspeće, a zatim iskup koji zagovaraju.

"Nevjernici su oni koji govore:'Bog je – Mesih, sin Merjemin!' A Mesih je govorio:'O sinovi Israilovi, ibadet činite Allahu, i mome i vašem Gospodaru!' Ko drugog Allahu smatra ravnim, Allah će mu ulazak u Džennet zabraniti i boravište njegovo će Džehennem biti; a zulumćarima neće niko moći pomoći."

Vrlo je važno ukazati na to da se cjelokupno kršćanstvo svodi na pitanje raspeća, te da pozivanje u kršćanstvo počiva na njemu, jer u njemu nema ništa što bi privlačilo pristalice do pitanje raspeća i iskupa za grijehe (prethodne i buduće).

Islamsko vjerovanje tvrdi da je Mesih, a.s., jedan od poslanika Izraelćanima, te da je pozivao u Božiju jednoću i dostavio Njegovu poslanicu. Došao je kao sljedbenik i upotpunitelj Musaovog, a.s., zakonika. Međutim, njegov narod ga je proglasio lašcem, namjeravali su da ga ubiju, ali Allah ga je spasio i uzdigao na nebo.

"Mesih, sin Merjemin, samo je poslanik – i prije njega su dolazili i odlazili poslanici – a majka njegova je istinoljubiva bila; i oboje su hranu jeli. Pogledaj kako im Mi iznosimo jasne dokaze, i pogledaj, zatim, njih kako se odmeću."

"On ga poučava knjizi i mudrosti, i Tevratu i Indžilu. I šalje ga kao poslanika sinovima Israilovim."

"I zbog riječi njihovih:'Mi smo ubili Mesiha, Isaa, sina Merjemina, Allahova poslanika...' A nisu ga ubili ni raspeli, već im se pričinilo. Oni koji su se o njemu u mišljenju razilazili, oni su samo o tome u sumnji bili; i o tome nisu ništa pouzdano znali,samo su nagađali; a sigurno je da ga nisu ubili, već ga je Allah uzdigao Sebi. A Allah je Silan i Mudar."

Imajući u vidu da se posljednja Božija poslanica, Kur`an, ne slaže sa današnjim kršćanskim učenjem, to ukazuje da je došlo do iskrivljenja u vjeri s kojom je došao Mesih, a.s. Svako ko izučava historiju Mesiha, a.s., njegovo pozivanje u vjeru, te njegove sljedbenike, naći će da je sami početak njegove poslanice naišao na progon i ugnjetavanje koje je trajalo nekoliko stoljeća. Sami kršćani tvrde da je nad njima vršen progon, prvo od strane jevreja, što je rezultiralo ubistvima i progonstvom Mesihovih sljedbenika u razne krajeve svijeta. Zatim, rimsko ugnjetavanje kršćana koje je trajalo dva stoljeća, tokom kojeg su kršćani trpjeli razne vrste ugnjetavanja i poniženja, tako da je puka optužba da je osoba kršćanin ponekad bila jak dokaz za izvršenje smrtne kazne nad tom osobom.
Ovo proganjanje predstavlja jedan od ključnih uzroka iskrivljenja Mesihove vjere, jer za stabilnost poslanice, njeno učvršćenje u ljudske duše, postupanje po njoj i omogućenje misionarima da je prošire među ljudima, neophodno je stanje sigurnosti i jaka potpora. Jer, u suprotnom će prethodna vjera nadjačati novu, obojiti je svojim bojama, a također će i protivnici vjere naći plodno tlo za širenje svojih ideja u toj vjeri.
S obzirom na to da je Mesih bio poslan Izraelćanima, zabranjivao je svojim sljedbenicima da odlaze u nejevrejske krajeve radi pozivanja u vjeru (Matejevo Jevanđelje 10/5). Međutim, kršsu to poslije prekršili te se uputili Rimljanima, Grcima, Perzijancima i drugim mnogobošcima. Također, s obzirom na to da je Mesihova poslanica bila isključivo upućena Izraelćanima, te stoga nije posjedovala svjetovna svojstva, kako bi nadvladala mnogobožačke vjere, mnogoboštvo je nadjačalo nju. Tako ćemo termin "trojstvo" naći kod Hindusa, starih Egipćana, Perzijanaca, Grka, Rimljana, Feničana i dr., a također i pitanje "iskupa i utjelovljenja" naći ćemo kod Hindusa.

"A oni koji o Allahu iznose laži i poslije toga, oni su, doista, nasilnici!"

Po knjizi "Dirasat fil-edjani el-jehudijje ven-nasranijje" autora Su'uda el-Halefa