Postoje dvije vrste traženja oprosta od Uzvišenoga Boga:

1. preventivni ili odbrambeni istigfar – daf'i;

2. potirući ili otklanjajući istigfar – raf'i.

Preventivni istigfar jeste onaj kojim se sprečava pristup zla i grijeha u biće čovjeka, a otklanjajući je mi čistimo prljavštinu što se nakupila u našem srcu.

Način traženja oprosta za učinjene grijehe istigfarom raf'i prikazan je u jednome munadžatu (šaptanju):

“Bože moj, moji grijesi i nepostojanost moja obukli su mi odjeću poniženja. Udaljenost od Tebe učinila me siromahom. Bože moj, moj zločin i izdaja toliki su da su ubili srce moje.”

Istigfar daf'i je traženje 'ismeta – bezgriješnosti, to je traženje da budemo sačuvani od grijeha. Zato, kada se govori o Jusufu, a. s., u 24. ajetu sure Jusuf, kaže se:

A i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao...[13]

Što znači da bi i on, da nije bilo istine i dokaza po kojima je bio sačuvan od grijeha, popustio i prišao Zulejhi. Također je Poslanik, s.a.v.a., kazao kako sedamdeset puta dnevno učini istigfar kako bi spriječio da prljavština padne na njegovo srce. Zato dove Božijih poslanika spadaju u preventivni istigfar.

Kur’an ljudsku vrlinu vidi u znanju, djelovanju po takvom znanju, kao i u prisjećanju na grijehe, jer zaborav čovjeka odvodi u zabludu, dok ga prisjećanje na grijehe približava njegovom savršenstvu. Kao primjer može se navesti ajet:

لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا وَلَهُمْ أَعْيُنٌ لاَّ يُبْصِرُونَ بِهَا وَلَهُمْ آذَانٌ لاَّ يَسْمَعُونَ بِهَا أُوْلَـئِكَ كَالأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ أُوْلَـئِكَ هُمُ الْغَافِلُونَ

...Oni pamet imaju, a njom ne shvaćaju, oni oči imaju, a njima ne vide, oni uši imaju, a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – oni su zaista nemarni.[14]

Sjećanje na grijehe jedan je od kriterija čovjekovog usavršavanja i napretka, jer ono samo po sebi potiče na traženje oprosta. Takvo stanje u kojem čovjek skrušeno moli za oprost jeste stanje postiđenosti. A ako se uistinu prisjetimo grijeha, pa to sjećanje sjedinimo sa stanjem malehnosti pred Uzvišenim Bogom, onda to će neizbježno rezultirati Njegovom Milošću.

Mevlana u jednom stihu kaže:

“Slušajte naj kako jauče i žali se na samoću.” Svojevrstan odgovor Imama Homeinija na ovaj stih bio je: “Ne, ne slušajte naj jer je on prazan; slušajte srce, jer ono je mjesto nastanjenja Uzvišenog u biću čovjeka. Kad naj izgori tad samo pepeo ostaje, a kad srce sagori, mjesto pojave Njegove postaje.”

Nasuprot griješenju, kojeg se uvijek i iznova treba prisjećati, dobro učinjeno drugima treba što prije zaboraviti, u skladu sa predajom:

“Dobro djelo je poput mirisnog, rosnog cvijeta, kojem će svaki doticaj rukom štetiti, uzimajući dio njegova mirisa, a kada tebi neko učini dobro djelo, sjećaj ga se poput lika najdražeg, kojeg što se više sjećaš osjećaš se sve bolje.”

Hafiz kaže:

“On srca nije imao, a Bog uvijek s njim bio je, i on Ga uvijek iz daljine dozivao je.”

Ovaj stih opisuje stanje nesvijesti, kad upiremo prstom u modele i filozofije življenja (npr. demokratiju), zaboravljajući da Islam ima rješenje za sve.

Ako želimo izvesti zaključak o tome šta čovjeka vodi ka savršenstvu i koje su vrline kojima treba težiti, bile bi to dvije stvari:

1) basiret – pravilno gledanje na stvari, njihovo poimanje i shvatanje,

2) imetak i posjedovanje snage.

Basiret je rezultat znanja i misli, a imetak i snaga su posljedica ljudskog djela i morala.

إِنَّ الصَّلَاةَ تَنْهَى عَنِ الْفَحْشَاء وَالْمُنكَرِ وَلَذِكْرُ اللَّهِ أَكْبَرُ

Namaz zaista odvraća od razvrata i od svega što je ružno; a sjećanje na Allaha je još veće od toga[15].

Dakle, čovjek će biti obgrljen Božijom milošću kada u svom biću spoji ove dvije osobine.

وَإِذِ اعْتَزَلْتُمُوهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ إِلَّا اللَّهَ فَأْوُوا إِلَى الْكَهْفِ يَنشُرْ لَكُمْ رَبُّكُم مِّن رَّحمته ويُهَيِّئْ لَكُم مِّنْ أَمْرِكُم مِّرْفَقًا

Kad napustite njih (u uvjerenjima i djelu) i one kojima se, a ne Allahu, klanjaju, sklonite se u pećinu, Gospodar vaš će vas milošću Svojom obasuti i za vas će ono što će vam korisno biti pripremiti.[16]

فَلَمَّا اعْتَزَلَهُمْ وَمَا يَعْبُدُونَ مِن دُونِ اللَّهِ وَهَبْنَا لَهُ إِسْحَقَ وَيَعْقُوبَ وَكُلًّا جَعَلْنَا نَبِيًّا

I pošto on (Ibrahim) napusti njih i one kojima su se mimo Allaha klanjali, Mi mu Ishaka i Jakuba darovasmo i obojicu učinismo poslanicima.[17]

مَن كَانَ يُرِيدُ الْعِزَّةَ فَلِلَّهِ الْعِزَّةُ جَمِيعًا إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُ الطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ وَالَّذِينَ يَمْكُرُونَ السَّيِّئَاتِ لَهُمْ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَكْرُ أُوْلَئِكَ هُوَ يَبُورُ

Ko bude želio veličinu, pa u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On uzdiže. A one koji imaju hrđave namjere čeka patnja nesnosna, i njihovo spletkarenje je rabota bezuspješna.[18]

Znači, ako želimo stići konačnom cilju (Gospodaru), moramo popraviti svoja uvjerenja i djela, jer nakon ispravnog znanja djela nas uznose u visine.