1 BOŽIJA JEDNOĆA Пон 19 Дек 2011, 2:00 am
Келиметул-Хакк
Талиб
BOŽIJA JEDNOĆA: KONAČNO RJEŠENJE PROTURJEČNOSTI TROJSTVA
Dali ste svjesni historijske prepirke između dvije doktrine: TROJSTVA I UNITARIJANIZMA?
Dali ste također svjesni da Islam nudi koančno rješenje ovoj proturiječnosti?
Kontroverzija Trojstva je jedna od ključnih događaja u analima Kršćanstva. Svjetski priznati historičar Edward Gibbon pokazuje da je kontroverzija Trojstva(koja je doživjela svoju najveću žestinu tokom IV stoljeća) naknadno prodrijela u svaki kutak Kršćanskog svijeta.
U jendu ruku, Pavlova crkva (danas poznata pod nazivom Rimokatolička Crkva)borila se stoljećima za sveobuhvatno prihvatanje doktrine koja zagovara Trojstvo. Koncept trojstva jeste zapravo srž Atanazijevog ubjeđenja koje glasi: "Postoji jedna osoba(Otac), druga osoba (Sin) i treća osoba (Sveti duh). Ali Božanstvo Oca, Sina i Svetog Duha je jedno; Slava je jednaka, Veličanstvo podjenako vječno... Jer, kao što smo primorani po Kršćanskoj vjeri da priznamo svaku Osobu zasebno da je Bog i Gospodar, tako nam je zabranjeno po Katoličkoj religiji da kažemo da postoje Tri Boga ili Tri Gospodara"
Priroda ovog ubjeđenja stoljećima je bila kontroverzna i misteriozna, tako da i sam njegov autor, Atanazije Veliki – Aleksandrijski patrijarh, jedan od prvaka Pavlove Crkve, nije uspio upotpunosti da ga razumije. Ovja borac za Trojstvo sam je priznao da "kada god bi prisilio svoj razum da posreduje na božanstvu Logosa , njegovi uzaludni i mukotrpni pokušaji bi mu uzmicali, tako da što bi više razmišljao to bi manje razumio, i što bi više pisao , bio bi manje sposoban da izražava svoje misli".
Sama priroda Trojstva toliko je misteriozna da , kao što je Edward Gibbon napomenuo, " Koliko god uspijemo izvući bilo kakav pozitivan zaključak iz jedne negativne ideje, neminovno se nađemo u mraku, zbrci i neizbježnoj proturječnosti".
U drugu ruku, Apostolska Crkva tokom niza godina branila je svoje vjerovanje u Jednog Boga, i kao takva ona je isključila božanstvo Isusa (a.s). Među onima koji su se u samom začetku protivili doktrini Trojstva bili su tzv. Ebioniti iz Nazareta. Oni su smatrali da je Isus (a.s) jedan od najvećih poslanika, nadaren nadnaravnim vrlinama i snagom.
Misterije oko Kršćanstva bile su opasno izložene javnoj debati kada se Arije, jedan od prvaka Apostolske Crkve, suprostavio Biskupu Aleksandru, prvaku Pavlove Crkve. Ova dvojica bila su u žestokom teološkom sporu cijelih sedam godina (318-325). Arije, učenik Luciana iz Antiohije, najvećeg kritičara Trinitarističke doktrine, žestoko je branio viđenje da je Bog jedan i kao takav Vječan.
Takav Unitarijanski pogled na vjeru, koji je sukladan izvornom Isusovom (a.s) učenju ko i učenju svih poslanika (a.s), konačno je izložio kritici doktrinu o Trojstvu i doveo je u stanje spora. Ovo međutim nije zaustavilo Crkvu Pavla da pridobije kontrolu nad velikim diljeom Kršćanstva. To se dogodilo usljed dobro poznatih razloga o kojima će se diskutirati nešto kasnije. Sljedeće poglavlje pokazaće nam historijsku podlogu Trinitarističke kontrovierzije.
Pocetak
HISTORIJSKE ZABILJEŠKE RASPRAVE O TROJSTVU
Pogled na Kršćanstvo sa stanovišta Trojstva nastalo je mnogo godina nakon nestanka Isusa (a.s). Nedvojbeno, ono nje bilo prakticirano od strane Isusa (a.s) niti od bilo kog drugog poslanika (a.s). Zapravo istinski sljedbenici Isusa (a.s) nastavili su potvrđivati vjerovanje u Jednog Boga sve do 90. g. Vjerovanje u Jednog Boga prikazano je u djelu "Pastir iz Hermosa", napisanom u tom periodu i koje se poštivalo kao knjiga otkrivenja ranih Kršćana. Na stranu što je propisalo vjerovanje u Jednog Boga, ovo sveto pismo sadrži i ostale srodne zapovjedi o iskrenosti, istinitosti, čistoći, strpljenju, poštenju, pobožnosti i samokontroli. Odrđenije prva od ovih zapovijesti glasi:
"Prije svega, vjeruj da je Bog jedan, i da je On stvorio sve stvari i uredio ih od nečega što prije nije postojalo, učinio da sve stvari nastanu, i On sadrži sve stvari, ali je On sam nesadrživ. Vjeruj Mu zato i boj Ga se, i bojeći se Njega održavaj samokontrolu. Drži se ove zapovijedi i udaljit ćeš od sebe svu zlokobnost, činit ćeš sve sa čestitošću i živjet ćeš za Boga ako se pridržavaš ove zapovjedi".
Ubjeđenje Apostolske Crkve; "Ja vjerujem u Boga (Oca) Svemogućeg" bilo je poznato ranim Kršćanima 120. godine. Riječ OTAC je, zapravo, dodana ovom tekstu između 180. i 210. godine. Jedan broj vođa Apostolske Crkve osudilo je ovu inovaciju, jer im je bilo neprihvatljivo uvoditi nove ideje u izvoran Isusova (a.s) učenja.
Jedan od ranijih prvaka Apostolske Crkve bio je Iraneus, koji je naslijedio Biskupa Pontiusa iz Liona 177.god., nakon što je ovaj drugi brutalno ubijen. Godine 190., Iraneus piše Papi Viktoru da obustavi masakre nad Kršćanima koji se ne slažu sa doktrinom koju zagovara Crkva Pavla, crkve podržavane od strane Rimljana. Iraneus je vjerovao u Jednog Boga i podržavao je doktrinu o Isusu (a.s) kao čovjeku, a ne Bogu.
Iraneus i ostali rani Unitarijanci (Kršćani koji su vjerovali u Jednog Boga) užasavali su se Trinitarističke dogme, koja je odstupala od prvobitnog Isusovog (a.s) učenja. Sve do 200.god., Riječ"Trojstvo"(koje je danas nukleus Kršćanskog načela) nije uopće bila poznata Crkvi Pavla. "Trojstvo" je dobiveno od Latinske Riječi "Trinitas", koje je po prvi put korišteno od strane Tertulijana 200.god.,kako bi objasnio na Latinskom ćudnu doktrinu Crkve Pavla. Sam Tertulijan je pripadao Afričkoj Crkvi.
On je vjerovao u Jednog Boga i identificirao je Isusa (a.s) sa Jevrejskim Mesijom. On se suprostavljao Papi Callisu zbog podučavanja da se i najveći grijeh može oprostiti nakon pravilnog (kanonskog) pokajanja. Tertulijan je bio jedan od onih koji je otvrio put za doktrinu spasa, barem djelimično "činieći dobra djela".
Svakako, oni koji su pripadali Apostolskoj Crkvi prihvatili su jasno značenje riječi koje je Isus (a.s) govorio svojedobno, kao što je oličeno u ranijim svetim pismima. Bez pribjegavanja misterioznim dogmama, oni su nastavili da podržavaju onaj dio vjerovanja "Vjerujem u Boga Svemogućeg" sve do 250.god. U svom pokušaju da opovrgne Trojstvo u Kršćanstvu, Lectanius (320.god.) i Euzebije iz Nikomedije napisali su "Krist nas uči da zovemo njegovog Oca Istinskim Bogom i da se Njemu molimo".
Dali ste svjesni historijske prepirke između dvije doktrine: TROJSTVA I UNITARIJANIZMA?
Dali ste također svjesni da Islam nudi koančno rješenje ovoj proturiječnosti?
Kontroverzija Trojstva je jedna od ključnih događaja u analima Kršćanstva. Svjetski priznati historičar Edward Gibbon pokazuje da je kontroverzija Trojstva(koja je doživjela svoju najveću žestinu tokom IV stoljeća) naknadno prodrijela u svaki kutak Kršćanskog svijeta.
U jendu ruku, Pavlova crkva (danas poznata pod nazivom Rimokatolička Crkva)borila se stoljećima za sveobuhvatno prihvatanje doktrine koja zagovara Trojstvo. Koncept trojstva jeste zapravo srž Atanazijevog ubjeđenja koje glasi: "Postoji jedna osoba(Otac), druga osoba (Sin) i treća osoba (Sveti duh). Ali Božanstvo Oca, Sina i Svetog Duha je jedno; Slava je jednaka, Veličanstvo podjenako vječno... Jer, kao što smo primorani po Kršćanskoj vjeri da priznamo svaku Osobu zasebno da je Bog i Gospodar, tako nam je zabranjeno po Katoličkoj religiji da kažemo da postoje Tri Boga ili Tri Gospodara"
Priroda ovog ubjeđenja stoljećima je bila kontroverzna i misteriozna, tako da i sam njegov autor, Atanazije Veliki – Aleksandrijski patrijarh, jedan od prvaka Pavlove Crkve, nije uspio upotpunosti da ga razumije. Ovja borac za Trojstvo sam je priznao da "kada god bi prisilio svoj razum da posreduje na božanstvu Logosa , njegovi uzaludni i mukotrpni pokušaji bi mu uzmicali, tako da što bi više razmišljao to bi manje razumio, i što bi više pisao , bio bi manje sposoban da izražava svoje misli".
Sama priroda Trojstva toliko je misteriozna da , kao što je Edward Gibbon napomenuo, " Koliko god uspijemo izvući bilo kakav pozitivan zaključak iz jedne negativne ideje, neminovno se nađemo u mraku, zbrci i neizbježnoj proturječnosti".
U drugu ruku, Apostolska Crkva tokom niza godina branila je svoje vjerovanje u Jednog Boga, i kao takva ona je isključila božanstvo Isusa (a.s). Među onima koji su se u samom začetku protivili doktrini Trojstva bili su tzv. Ebioniti iz Nazareta. Oni su smatrali da je Isus (a.s) jedan od najvećih poslanika, nadaren nadnaravnim vrlinama i snagom.
Misterije oko Kršćanstva bile su opasno izložene javnoj debati kada se Arije, jedan od prvaka Apostolske Crkve, suprostavio Biskupu Aleksandru, prvaku Pavlove Crkve. Ova dvojica bila su u žestokom teološkom sporu cijelih sedam godina (318-325). Arije, učenik Luciana iz Antiohije, najvećeg kritičara Trinitarističke doktrine, žestoko je branio viđenje da je Bog jedan i kao takav Vječan.
Takav Unitarijanski pogled na vjeru, koji je sukladan izvornom Isusovom (a.s) učenju ko i učenju svih poslanika (a.s), konačno je izložio kritici doktrinu o Trojstvu i doveo je u stanje spora. Ovo međutim nije zaustavilo Crkvu Pavla da pridobije kontrolu nad velikim diljeom Kršćanstva. To se dogodilo usljed dobro poznatih razloga o kojima će se diskutirati nešto kasnije. Sljedeće poglavlje pokazaće nam historijsku podlogu Trinitarističke kontrovierzije.
Pocetak
HISTORIJSKE ZABILJEŠKE RASPRAVE O TROJSTVU
Pogled na Kršćanstvo sa stanovišta Trojstva nastalo je mnogo godina nakon nestanka Isusa (a.s). Nedvojbeno, ono nje bilo prakticirano od strane Isusa (a.s) niti od bilo kog drugog poslanika (a.s). Zapravo istinski sljedbenici Isusa (a.s) nastavili su potvrđivati vjerovanje u Jednog Boga sve do 90. g. Vjerovanje u Jednog Boga prikazano je u djelu "Pastir iz Hermosa", napisanom u tom periodu i koje se poštivalo kao knjiga otkrivenja ranih Kršćana. Na stranu što je propisalo vjerovanje u Jednog Boga, ovo sveto pismo sadrži i ostale srodne zapovjedi o iskrenosti, istinitosti, čistoći, strpljenju, poštenju, pobožnosti i samokontroli. Odrđenije prva od ovih zapovijesti glasi:
"Prije svega, vjeruj da je Bog jedan, i da je On stvorio sve stvari i uredio ih od nečega što prije nije postojalo, učinio da sve stvari nastanu, i On sadrži sve stvari, ali je On sam nesadrživ. Vjeruj Mu zato i boj Ga se, i bojeći se Njega održavaj samokontrolu. Drži se ove zapovijedi i udaljit ćeš od sebe svu zlokobnost, činit ćeš sve sa čestitošću i živjet ćeš za Boga ako se pridržavaš ove zapovjedi".
Ubjeđenje Apostolske Crkve; "Ja vjerujem u Boga (Oca) Svemogućeg" bilo je poznato ranim Kršćanima 120. godine. Riječ OTAC je, zapravo, dodana ovom tekstu između 180. i 210. godine. Jedan broj vođa Apostolske Crkve osudilo je ovu inovaciju, jer im je bilo neprihvatljivo uvoditi nove ideje u izvoran Isusova (a.s) učenja.
Jedan od ranijih prvaka Apostolske Crkve bio je Iraneus, koji je naslijedio Biskupa Pontiusa iz Liona 177.god., nakon što je ovaj drugi brutalno ubijen. Godine 190., Iraneus piše Papi Viktoru da obustavi masakre nad Kršćanima koji se ne slažu sa doktrinom koju zagovara Crkva Pavla, crkve podržavane od strane Rimljana. Iraneus je vjerovao u Jednog Boga i podržavao je doktrinu o Isusu (a.s) kao čovjeku, a ne Bogu.
Iraneus i ostali rani Unitarijanci (Kršćani koji su vjerovali u Jednog Boga) užasavali su se Trinitarističke dogme, koja je odstupala od prvobitnog Isusovog (a.s) učenja. Sve do 200.god., Riječ"Trojstvo"(koje je danas nukleus Kršćanskog načela) nije uopće bila poznata Crkvi Pavla. "Trojstvo" je dobiveno od Latinske Riječi "Trinitas", koje je po prvi put korišteno od strane Tertulijana 200.god.,kako bi objasnio na Latinskom ćudnu doktrinu Crkve Pavla. Sam Tertulijan je pripadao Afričkoj Crkvi.
On je vjerovao u Jednog Boga i identificirao je Isusa (a.s) sa Jevrejskim Mesijom. On se suprostavljao Papi Callisu zbog podučavanja da se i najveći grijeh može oprostiti nakon pravilnog (kanonskog) pokajanja. Tertulijan je bio jedan od onih koji je otvrio put za doktrinu spasa, barem djelimično "činieći dobra djela".
Svakako, oni koji su pripadali Apostolskoj Crkvi prihvatili su jasno značenje riječi koje je Isus (a.s) govorio svojedobno, kao što je oličeno u ranijim svetim pismima. Bez pribjegavanja misterioznim dogmama, oni su nastavili da podržavaju onaj dio vjerovanja "Vjerujem u Boga Svemogućeg" sve do 250.god. U svom pokušaju da opovrgne Trojstvo u Kršćanstvu, Lectanius (320.god.) i Euzebije iz Nikomedije napisali su "Krist nas uči da zovemo njegovog Oca Istinskim Bogom i da se Njemu molimo".